Dobrodošli / Welcome!

Želim svim posjetiteljima dobrodošlicu na moj blog!

Ovdje ćete se imati mogučnost upoznati s osnovama glazbene teorije. Kasnije planiram produbiti situaciju, pa ćete se tako upoznati i s instrumentima, glazbenim oblicima, harmonijskim funkcijama...

Uživajte u pretraživanju!

utorak, 1. svibnja 2012.

UČENJE NAPAMET

O problemu pamćenja može se govoriti iz različitih aspekata, od analize samoga psihičkog procesa i motivacije do tehnika i vrsta pamćenja. Ovdje ćemo se zadržati samo na nekoliko konkretnih savjeta. Jedna skladba može se upamtiti na više načina, a što ih je više prisutno u zapamćivanju, to će i izvođenje biti sigurnije. Provjerite koliko je načina pamćenja kod Vašeg učenika od sljedećih trinaest:

1. SLUŠNO PAMĆENJE
  • Odnosi se na pamćenje tonova i njihovih kombinacija; ako nekoliko puta slušamo neki niz tonova, moći ćemo ga otpjevati ili odsvirati. To je način pamćenja djece u početnoj nastavi, što treba poticati, ali i osvijestiti i osmisliti niz. Slušno se pamćenje u biti svodi na zadavanje diktata u unutarnjem sluhu, pri čemu će njegovo ostvarivanje na instrumentu biti bolje u onih koji imaju čvršće izgrađene "suhoklavijaturne veze" i bolje znaju solfeggio.
  • Da slušno pamćenje ne bi ostalo samo u području auditivnog (bez kontrole svijesti), od đaka se može tražiti da recitiraju imena tonova neke melodije, govoreći i njihovo trajanje i položaj u taktu. To će navesti svirača da auditivnu komponentu neutralizira i spoji je s motoričkim i svjesnim pamćenjem. Time se ujedno produbljuje i osvježuje nutarnji (mentalni) sluh.

2. MOTORIČKO PAMĆENJE
  • Kod ovakvog izvođenja prsti sviraju potpuno automatski, a za to vrijeme svirač i ne mora misliti o glazbi koju svira. Premda svi pijanisti ovise o ovoj vrsti pamćenja, posebno izvodeći brze pasaže gdje nema vremena misliti o svakoj noti, ovakvo je pamćenje bez sumnje najnepouzdanije. Opasnost je u tome što sviranje nije pod svjesnom kontrolom (poznato je da je pouzdano samo ono što se zna bez klavira).
  • Jedan mi je pijanst rekao da u svom učenju napamet primjenjuje samo takav način pamćenja, jer, budući da prstima dokazujemo svoje pamćenje, njima ga treba i ostaviti. Ipak mi je priznao da duboko u sebi osjeća stalan strah od memorijske pogreške. Njegovo je razmišljanje u neskladu s činjenicama da i prstima poticaj za sviranje dolazi iz mozga, pa bi svijest morala biti kontrolor izvođačkog procesa općenito.

KAKO VJEŽBATI INSTRUMENT

Svaki profesor instrumenta teži prenijeti svoje stečene vještine sviranja na učenika, no često to nije lako. Da bi se naučila svirati određena kompozicija na odabranom instrumentu, potrebno je i pravilno vježbati. Kako je F. Liszt jednom rekao: "tehnika vježbanja, a ne vježbanje tehnike", odnosno, cilj učenja instrumenta jednog učenika bi trebala biti naučiti vježbati! Tim će znanjem mladi budući instrumentalisti / profesori moći u budućnosti biti samostalni umjetnici i/ili odlični profesori svojim učenicima.
Navest ću nekolicinu mogućih vježbi koje se mogu primjeniti prilikom vježbanja instrumenta:


  1. VJEŽBA "PLAY STATION"
Skladba postaje pejzaž, ispunjen jedinstvenim opasnostima koje treba preći. Kao i u igrici na play-stationu, cilj je preći put do kraja bez posrtanja, ali umjesto uspavanih lavova i mračnih provalija, kao zamke imamo neočekivane ritmičke promjene ili izdajničke prstomete u pasažama.
  • Prije nego se počne s vježbanjem, skladbu se treba podijeliti u manje dijelove kao što su podijeljene i igrice.
  • Treba se brinuti samo o jednom dijelu skladbe kako ne bi svirača "utopili" zahtjevi iz cijele kompozicije. U igrici je igrač prisiljen igrati određeni dio sve dok taj dio ne nauči odigrati točno. Kao i igrač koji uči iz svojih pogrešaka (koji se nakon nekog vremena sjeća pogreške), tako se i svirač neće iznenaditi kad se npr. pojavi predznak ispred note.

     2.  VJEŽBA "UVIJEK TOČNO"

Svaku radnju koju ponavljaš više puta, svaki sljedeći put radit ćeš sve bolje i bolje (čovjek je biće navike ;) imaj to na umu!). Ako vježbaš i radiš pogreške, naučit ćeš svirati s pogreškama! Budi strog prema sebi! Pazi da uočiš a zatim i ispraviš sam sebe svaki put kada odsviraš pogrešan ton, prstomet, ritam ili npr. dinamičku oznaku. Na taj način programiraš svoju podsvjest samo točnim informacijama. Brže ćeš učiti, a postat ćeš i sigurniji! Ako ovako vježbaš trebat će ti puno manje vremena da navježbaš skladbu. Deset minuta ovakvog vježbanja može vrijediti kao pet sati prosviravanja komada u pravom tempu zajedno. Čak je bolje uopće ne vježbati nego samo tako prosviravati!

      3. VJEŽBA "PRVO NAJTEŽE"
Počni s dijelom skladbe koji ti izgleda najzahtjevnije i marljivo radi sve dok ti ne ide dobro. Sve ostalo će izgledati lakše. Nastavi tako raditi i na kraju će ostati samo najlakši dijelovi skladbe. Međutim, ako se želiš dobro osjećati i imati osjećaj da stalno napreduješ, onda preporučam vježbanje prvo najlakših dijelova! Neke štafete na natjecanjima utrku završavaju s najbržim natjecateljem. Neki pak započinju s najbržim i puštaju ostale da ih pokušaju dostići. Kad isprobaš obje metode, znat ćeš koja ti bolje odgovara.

      4. VJEŽBA "PRVO NAJLAKŠE"
Počni s dijelom skladbe koji ti izgleda najjednostavnije. Kad najlakše dijelove skladbe sviraš i zadovoljan si svojim napretkom, kreni na teže dijelove. Radi ih marljivo dok i njih ne sviraš s lakoćom kao i najlakše dijelove.

      5. VJEŽBA "ŠKOLICA"
List papira razdijeli na 8 polja (kao za igri Školice). Označi ih brojevima od 1 do 8. Osmo polje je "kuća". Odredi jedan dio skladbe koji želiš naučiti svirati bez pogreške. Kad odsviraš zadani dio bez pogreške, pomakneš se za jeno polje naprijed. Ako pogriješiš, moraš se vratiti na početak, tj. na prvo polje. S vježbanjem si gotov kad stigneš na polje "kuća".

       6. VJEŽBA "KRIŽIĆI"
Ovaj način vježbanja je dobar za otkrivanje kritičnih mjesta u skladbi - pokazuje ti koja mjesta u skladbi trebaš više vježbati. Počni svirati od početka. Kad pogriješiš, označi to mjesto križićem. Nastavi svirati dalje sve dok ponovo ne pogriješiš. Opet stavi križić. Nastavi dalje postupajući jednako sve do kraja kompozicije. Nemoj se truditi izvježbavati - sada samo označavaj mjesta gdje imaš problema. Kada dođeš do kraja kompozicije, ponovno kreni od početka i ponovno stavljaj križiće na mjesta na kojima imaš problema. Nakon šest ponavljanja, pogledaj note... Neki taktovi će biti označni križićima, a neki ne. Neki će ih imati više. To su dijelovi koje treba vježbati više (zapravo najviše)! Taktove bez križića vjerojatno neće trebati uopće izvježbavati.

       7. VJEŽBA "PONOVNA PROVJERA"
Moraš napraviti sve što je u tvojoj moći da ti se pogreške ne sakriju, zato sviraj zajedno tek kada si potpuno siguran da određeni dio izvrsno sviraš svakom rukom posebno. A kasnije, čak kad skladbu sviraš izvrsno zajedno, svako malo ponovno vježbaj posebno da provjeriš da se nisu uvukle pogreške.

        8. VJEŽBA "ULTRA SPORI IZAZOV"
Sviranje skladbe u sporom tempu učinit će ju lakšom. Istina - osim ako ju pokušavaš svirati zaista jako sporo! Tada se događa nešto naobično, naročito ako sviraš napamet jer  imaš puno vremena za razmišljanje između dvije note o tome koja je zapravo sljedeća! Ako metronom staviš kucati deset puta sporije nego što je pravi tempo te kompozicije i iznenada je ne možeš odsvirati - to je razlog za zabrinutost! Kao s većinom načina vježbanja koji su dosta zahtjevni, bit ćeš iznenađen koliko će vježbanje u vrlo sporom tempu pomoći tvojoj izvedbi!

       9. VJEŽBA "TOČNA DIJAGNOZA"
Ako možeš točno odrediti koji je uzrok određenog problema u kompoziciji, tada si već na pola puta da ga riješiš. Kada naiđeš na problem, provedi nekoliko minuta istražujući razlog tog problema i tada izvježbavaj njegovo rješenje. Ponekad je problem što se pojavljuju dva problema na istom mjestu. Tada je rješenje vježbati svaki problem za sebe i zatim, dok jednog izvodiš automatski, drugom možeš posvetiti potpunu pažnju. Ali ako ništa ne pomaže, onda iznesi problem meni (profesoru). Reci mi simptome ako im i ne znaš uzrok. Bit će mi drago da si ozbiljan u poslu i pomoći ću ti!

       10. VJEŽBA "DVOSTRUKO JE BOLJE"
Odaberi dulji dio kompozicije (jednu ili dvije stranice). Odsviraj ga dva puta zaredom bez pogreške. Može biti i u vrlo sporom tempu. Važno je da sviraš dva puta za redom bez pogreške, jer ako drugi puta pogriješiš, moraš ga svirati ponovno kao "prvi put"!
Ako treniram utrku na 10 kilometara neću započeti treniranje na 10 kilometara jer neću uspjeti. Prvo ću započeti trenirajući jedan kilometar, drugi put 1,2 km, zatim 1,4 km i tako dalje. Isto je s testom !dvostruko je bolje". Kad postigneš mogućnost da odsviraš dva puta za redom bez pogreške, povećaj ga! Nastavi povećavati sve dok ne postigneš cjelinu.

      11. VJEŽBA "PROMJENA"
Nema teških mjesta. Ima samo mjesta za koja nisi pronašao/la rješenja. Što više probavaš mogućnosti, veća je vjerojatnost da ćeš pronaći pravu. Tako možeš promijeniti način na koji sviraš. Ako si gledao desnu ruku dok sviraš, sada gledaj lijevu! Ili ih nemoj uopće gledati! Ako si uglavnom vježbao sporo, pokušaj vježbati u bržem tempu ili STVARNO spor tempo. Možeš promijeniti visinu stolca na kojem sjediš. Ili svirati bez pedala. Ili smanjiti artikulaciju prstiju. Ili posvetiti veću pažnju dinamici... Sve te promjene natjerat će te da vježbaš skladbu malo drugačije, a neke će stvarno pomoći.

      12. VJEŽBA "ODMOR"
Zvuči kao bijeg od borbe, ali nije! To je jednostavno takva tehnika vježbanja koja ti ne pomaže danas, već sutra. Ako te neko mjesto stvarno zaustavi, prestani ga vježbati. Nemoj ni misliti na njega za vrijeme dok se odmaraš od njega. Međutim, ostalo treba nastaviti vježbati. Kad se nakon nekog vremena ponovno vratiš na taj dio, obično ide bolje. Možda je to zato jer sad vježbanju pristupaš puno efikasnije, a možda zato što se sad taj dio čini svježiji i izazovniji. Ali ovaj način pokušaj kad si sve drugo isprobao.

      13. VJEŽBA "JEDNO PO JEDNO"
Potrebno je provjeriti puno stvari kad vježbaš: točne note, prstomete, ritam, dinamiku, artikulaciju, pedal, predznake, ključeve, mjere, ukrase... Ali ne možeš sve od jednom! Jedino što će se dogoditi, ako pokušaš sve odjednom provjeriti, bit će da nećeš primjetiti pogreške. Neki učenici tada zaključe da sve točno sviraju.
Što sve treba provjeriti u skladbi? Treba provjeriti:
  • visinu tona
  • ritam
  • prstomete
  • artikulaciju
  • stabilan tempo
  • pravi tempo
  • ritmičku izjednačenost osminki, šesnaestinki ili triola
  • dinamiku
  • ton
  • fraziranje
  • odnos melodije i pratnje
  • boju
  • vođenje glasova
  • postavu
  • elastičnost
Da uočiš sve pogreške prilikom prosviravanja dijela skladbe, provjeravaj samo jedan element. Drugi put - drugi i tako redom!

      14. VJEŽBA "PISANJE"
Vrlo je zahtjevno napisati određeni dio skladbe na notni papir po sjećanju i bez da viriš u note. Odjednom ti se komad čini potpuno nepoznat. Sve što ne znaš o skladbi odmah će izaći na vidjelo. Kasnije će se te male rupe u znanju pojaviti kao pogreške. Svaki put kad ne možeš napisati određeni dio po sjećanju, budi zadovoljan. Provjeri u notama, pronađi odgovor i budi sretan što je jedan potencijalni "gremlin" uklonjen iz skladbe zauvijek.

      15. VJEŽBA "OBJAŠNJENJE"
Da bi dobro svirao neki dio napamet, moraš točno razumjeti što je u notama. Najbolji način da ispitaš koliko dobro nešto razumiješ je da to pokušaš objasniti nekome drugome. Izaberi dva takta skladbe. Umjesto da ih odsviraš, pokušaj objasniti točno što se događa. Što više pitanja znaš postaviti i na njih odgovoriti, veće su šanse da si dobro zapamtio taj dio. Ako ne znaš odgovor na neko pitanje, otiđi do nota, pogledaj i odgovori. Kad točno odgovoriš, nikada više nećeš moati tražiti odgovor na to pitanje.

       16. VJEŽBA "MALO PO MALO"
Zapamtiti cijelu skladbu može ti se činiti kao zahtjevan zadatak. Zato nemoj pokušavati memorirati cijelu skladbu odjednom. Učini memoriranje puno jednostavnijim: samo zapamti prvi takt. Zatim dodaj još jedan. To nije puno teže od onoga što si već napravio. Sedam dana u tjednu zapamti po četiri takta dnevno i već znaš 28 taktova. Ako tako nastaviš, ubrzo ćeš memorirati cijeli komad.

        17. VJEŽBA "NIVOI"

Prvo podijeli skladbu na male dijelove tako da ih možeš proraditi. Povuci crtu na kraju svakog dijela (obično je to svaka dva takta). Zatim svaki dio označi brojem ili slovom ili imenom (budi kreativan u davanju imena). Vježba nivoi je serija testova koju svaki pojedini dio mora proći:
1. nivo: desna ruka odsvirana bez pogreške
2. nivo: lijeva ruka odsvirana bez pogreške
3. nivo: zajedno odsvirano bez pogreške
4. nivo: desna ruka odsvirana napamet bez pogreške
5. nivo: lijeva ruka odsvirana napamet bez pogreške
6. nivo: zajedno odsvirane napamet bez pogreške
7. nivo: desna ruka odsvirana napamet s metronomom
8. nivo: lijeva ruka odsvirana napamet s metronomom
9. nivo: zajedno napamet s metronomom
Riječ odsvirana ima posebno značenje. Uspješno odsvirati dio znači odsvirati ga od početka do kraja bez pogreške. Nema ograničenja broju ponavljanja određenog nivoa.

        18. VJEŽBA "NA STOLU (BEZ KLAVIRA)"
Ovo je zahtjevna metoda učenja nove skladbe koja će ti omogućiti potpuno shvaćanje skladbe i samo je za najhrabrije učenike.
Klavir ne sviramo samo prstima, već prijesvega glavom. Zato prvo izaberi mali dio nove skladbe. Zatim note odnesi na stol, ili na pod, ili na krevet - bilo gdje dalje od klavira. Provedi deset minuta gledajući note i učeći ih. Kad misliš da si naučio taj dio, dođi do klavira i odsviraj ga po sjećanju. Čini se zahtjevno dok ne pokušaš. Ako si uspio, znači da si naučio taj dio koristeći mozak, a ne samo prste. Dijelovi naučeni na ovaj način trebaju se manje vježbati u budučnosti nego dijelovi naučeni samo prstima. Da naučiš koristiti ovu metodu najbolje je prvo izabrati skladbe koje nisu zahtjevne. Što više vježbaš na ovaj način, moći ćeš sve brže i bolje memorirati.

        19. VJEŽBA "LAŽNI ISPIT"
Nekoliko dana prije nastupa ili ispita napravi "lažni ispit". Zamoli nekog člana obitelji da bude ispitivač. Tvoj ispitivač vjerojatno ne zna puno o glazbi, ali ti ćeš čuti gdje imaš problema u kompozicijama i što trebaš izvježbavati. Kada počne pravi ispit, ništa te neće iznenaditi.

        20. VJEŽBA "PUZANJE A NE TRČANJE"
Rast se događa postepeno i to tako da možete primjetiti samo ako ga prečesto kontrolirate. Međutim, ako nakon sedam dana nema promjena, znači da način na koji vježbate nije dobar!

        21. VJEŽBA "RADITI VIŠE RADEĆI MANJE"
Imaš posao koji moraš obaviti. Kad si ga obavio, slobodan si! Sve dok ga ne obaviš, nisi slobodan.
Dakle, ako se zabavljaš, možda ćeš trebati cijeli dan. Međutim ako radiš pametno i marljivo, bit ćeš brzo gotov. Prvo napravi plan. Koncentriraj se dok radiš. Nastoj od prve točno napraviti, zato ćeš vjerojatno željeti vježbati polagano i pažljivo provjeriti svaku notu.

        22. VJEŽBA "PRANJE PROZORA"
Vježbajući male dijelove skladbe na ovaj način, poliraš ih sve "dok se ne sjaje".
Stavi tri omiljena predmeta na lijevu stranu klavijature. Svaki puta kad odsviraš željeni dio bez pogreške, premjesti jedan predmet na desnu stranu klavijature. Svaki puta kad pogriješiš, sve predmete koji su na desnoj strani vrati natrag na lijevu stranu. Kad sva tri predmeta uspiješ preciznim sviranjem prebaciti na desnu stranu, igra je gotova.


ŠTO NE SMIJEŠ ČINITI KADA TI NE IDE :
  • Nemoj se ljutiti - vježbanje ne ide uvijek prema planu!
  • Ne drži se neuspješne formule - ako vježbaš određeni dio skladbe tjedan dana, a ne ide na bolje, to ti nešto govori: način na kojji vježbaš nije dobar! Promjeni ga!
  • Nemoj misliti da cijelu skladbu sviraš loše, ako jedan dio ne ide - nije u redu dozvoliti jednom malom dijelu da pokvari sve što je dobro.
  • Nemoj dozvoliti da te teži dio skladbe obeshrabri tako da potpuno prestaneš vježbati - ponekad je najbolje ostaviti teži dio na neko vrijeme. Ali to ne znači da potpuno trebaš prestati vježbati! Ne daj zahtjevnom dijelu da pobjedi sve što radiš!
  • Nemoj odustati - ako ti neki dio pravi poteškoće, onda i ti njemu moraš raditi poteškoće. Znaš dosta načina da riješiš takve poteškoće. Nemoj koristiti neke od njih. Sve ih iskoristi! Najveća vjerojatnost je da će poteškoće potpuno nestati!
  • Ako je problem složen, potrebno ga je rastaviti na manje dijelove!   

I za kraj!
Please, never give up! ;)

    subota, 4. veljače 2012.

    O PSIHOLOGIJI...


    ŠTO JE TO PSIHOLOGIJA ?

    Pojam se često miješa s pojmom psihijatrije. Razlika je u tome što je psihijatrija medicinska znanost i prvenstveno se bavi liječenjem psihičkih poremećaja, a psihologija se samo dijelom bavi dijagnostikom psihičkih poremećaja. Ponekad je ljudi izjednačuju s jednim njenim dijelom - psihoanalizom, čiji je utemeljitelj Sigmund Freud.
    Psihologijom su se bavili i stari filozofi, ali nisu koristili izraz «psihologija», već su je proučavali u okviru filozofije.

    Grč. Psyche-duša, logos-govor, riječ, znanost
    Naziv je prvi upotrijebio Marko Marulić.

    Popularna definicija da je psihologija znanost o duši nije zadovoljavajuća, jer dušu ne možemo točno definirati (filozofsko-religiozni pojam). To je početkom 20.st navelo neke istraživače (bihevioristi) predvođene Watsonom, koji su smatrali da znanost može i smije proučavati samo ono što je vidljivo i mjerljivo, da ne odbace pojam duše, ali smatraju da možemo istraživati samo vanjske reakcije duševnih zbivanja. Bihevioristi su psihologiju definirali kao znanost o ponašanju. Smatrali su da psihičko nije dostupno znanstvenom istraživanju i da doživljaj pripada jedino subjektu.
    Odnos koji su proučavali bio je stimulus- reakcija:
                                                  
    S         R

    Kad se radi o psihologiji, ponašanje treba shvatiti kao svaki vanjski znak nekog bića koji se može opaziti ili registrirati nekim instrumentom.
    Psihologija se danas ipak zanima prvenstveno za psihičke procese koji su doveli do neke reakcije ili one koji i nemaju vanjsku reakciju, poput mišljenja, pamćenja, učenja... čak i kad istražuju neko ponašanje, psiholozi ga koriste kako bi doznali što ga je izazvalo. To je indirektno mjerenje, kod kojeg je predmet mjerenja drugačiji od jedinica mjernog instrumenta.

    DEFINICIJA: psihologija je znanost o doživljajima i ponašanju koje je odraz tih doživljaja. Dakle, odnos je
    S          O        R

     gdje je „O“ organizam kroz koji se prelama vanjski podražaj.
    Razlog tome je što čovjek više reagira na smisao i značenje nekog podražaja nego na fizikalne karakteristike tog podražaja.

    Doživljaji kojima se bavi psihologija se dijele na:
    -          KOGNITIVNE(SPOZNAJNE)
    *      koji se odnose na djelovanje objektivnog svijeta na nas i načina na koji mi taj svijet osjećamo.
    -          EMOCIONALNE(ČUVSTVENE)
    *      kojima reagiramo na vanjske događaje većom ili manjom ugodom ili neugodom.


    -          MOTIVACIJSKE
    *      istovremeno s emocionalnim reagiranjem mi nastojimo nešto poduzeti, a jakost te motivacije ovisi o tome koliko nam je određeni podražaj važan.

    Psihologija se bavi i poremećajima u doživljavanju i ponašanju, ličnošću, temperamentom, okolnim faktorima koji na to utječu...
    Premet istraživanja psihologije su čovjekovi psihički procesi i ponašanje, a metode su eksperiment, anketa, opažanje i/ili mjerenje, povijesna metoda te mnoge druge zajedničke metode, i jedna specifična samo za psihologiju, a koju su bihevioristi odbacivali- introspekcija, koja se sastoji u sistematskom opažanju i bilježenju vlastitih psihičkih procesa.
    Psihologija se primjenjuje u svim područjima koja imaju veze s ljudima, poput ekonomije, medicine, obrazovanja, prava, arhitekture...



    PERCEPCIJA
    PERCEPCIJA
    -           aktivan proces organiziranja, integriranja i interpretiranja osjetnih informacija, koji nam omogućuje upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u našoj okolini.
    -          Ljudi nemaju čistih osjeta, nego percepte - jer osjeti su samo elementi od kojih se sastoji cjeloviti doživljaj(lat. Percipere = usvojiti).

    Percepcija nije samo zbroj elemenata, nego struktura tih elemenata, aktivno prerađivanje svih primljenih i već postojećih informacija, njihova interpretacija koja se zasniva na prethodnom znanju, pamćenju, očekivanjima, stavovima, motivima, emocijama, osobinama ličnosti...
    Percepcije pojedinih ljudi u vezi s istim stvarima se ne moraju slagati, jer objektivnu stvarnost drukčije percipiraju. Pod utjecajem subjektivnosti percepcije su manje neke jasne i opipljive činjenice. U svakodnevnom životu dolazi do sukoba stavova jer na naše ponašanje ne djeluje objektivna situacija, nego naša percepcija te situacije.

    Gestalt psiholozi su se početkom 20. st. bavili cjelovitošću i organiziranošću percepcije (Njem. Gestalt = cjelina).

    Formulirali su osnovne zakone percepcije - geštaltističke zakone percipiranja:

    1.princip lika i pozadine
    ovisno o tome što smatramo likom, a što pozadinom, vidimo vazu ili 2 lica.



    2.princip blizine
    slične strukture, koje su međusobno blizu, percipiramo kao cjelinu.


    3.princip zatvorenosti
    međusobno udaljene strukture na osnovu iskustva doživljavamo kao cjelinu.


    4.princip istovrsnih znakova
    istovrsne znakove doživljavamo kao cjelovitu strukturu.


    5.princip dobre forme
    svaka od krivulja pokazuje pravilnost, logičnost ili dobru formu.

    Postoje i zakoni konstantnosti percepcije, a najupadljivija je konstantnost veličine. Kod promatranja predmeta i osoba u svojoj okolini mi nemamo pravi dojam o tome da se njihova veličina mijenja u funkciji njihove udaljenosti od nas. Konstantnost veličina je uvelike uzrokovana 3D vidom, odnosno doživljajem udaljenosti u prostoru, koja nam sliku okolnih predmeta manje mijenja nego što se ona mijenja u stvarnosti. Gledanje kroz dalekozor približava nam promatrani predmet, a čim se to dogodi, djeluje konstantnost veličina. Kad bi nam dalekozor sliku samo povećao, a ne i približio, ona bi nam izgledala onoliko  veća koliko piše, a ovako nam povećanje od 10 puta izgleda puno manje.

    Osim konstantnosti veličina, postoji i konstantnost oblika, koja se očituje u tome da će nam se predmet činiti jednakog oblika i ako ga okrećemo u različitim smjerovima, pa se slika na mrežnici mijenja.

     Konstantnost svjetlina: iako je primjerice slika ugljena na mrežnici svjetlija danju nego noću, nama djeluje jednako crno.
    Svi oblici konstantnosti percepcije služe tome da svijet doživljavamo više-manje jednakim, i da se on bitno ne promijeni kad dođe do promjena u okolnim uvjetima, jer inače ne bismo imali nikakav doživljaj povezanosti situacije.
    Mozak svjesno ne registrira i ne obrađuje sve informacije istovremeno. Informacije koje nam trenutno nisu važne on ne registrira svjesno.

    PAŽNJA
    -          Glavni faktor usmjerenosti percepcije
    -          ako smo usmjereni na jedan događaj, ostale i ne registriramo svjesno.
    -          Cocktail - party fenomen - u bučnom društvu uspijevamo pratiti govor jedne osobe.

    Vanjske karakteristike koje nam privlače pažnju:
    -          Intenzitet podražaja
    -          nagla promjena ili kontrast
    -          ponavljanje (nakon nekog vremena se usmjerimo na ponavljanu informaciju)
    -          novost.

    Pogrešne percepcije se nazivaju perceptivne varke ili iluzije, a najpoznatije su optičke, npr. Miller-Lyerova, Zöllnerova(      ) ili Oppelova
               

    Na području percepcije otpora i težine poznata je Charpentierova varka - mali predmet jednake težine kao i veliki procjenjujemo težim.

    Na percepciju utječu i subjektivni faktori, primjerice, bez vidljivog utjecaja nekog faktora, neki ljudi prepoznaju perceptivno nejasne situacije, a neki ne.
    Svaka nova informacija o nekoj temi mijenja našu percepciju te situacije (eksperiment s procjenom lica ako se kaže da je bio dobrotvor  u ratu ili zločinac). Također, naobrazba ljudi predstavlja faktor subjektivnosti percepcije (ljudi sa zapada znaju da je pomrčina sunaca normalna, a primitivna plemena je percipiraju kao nadolazeću katastrofu). Uvid u proces nastajanja također pridonosi percepciji:

    X + X = XX
    V +       = XX

    I motivacija utječe na percepciju - ako ljudima kažemo da će se na ekran projicirati neke riječi ili slike, oni vide riječi (slike), iako se u stvari prikazuju samo besmislena slova (ili mrlje boje). Ako su ljudi gladni, te riječi (slike) percipiraju kao riječi (slike) koje se tiču hrane, a ostali percipiraju različite riječi ili slike.
       A
    I2          I3         I4
    C

    Percepcija ovisi i o očekivanju: u stupcu očekujemo slova, a u redu brojeve. Ovisno o prethodnom iskustvu, ljudi različito percipiraju dvosmislene slike. Ako ljudima prikažemo najprije sliku mlade djevojke, pa sliku u kojoj se osim djevojke može vidjeti i starica, ljudi će vidjeti ono što smo im prvo pokazali.

    Percepcija ovisi i o našem stavu prema nekoj stvari ili pojavi: ako prema nečemu imamo pozitivan/negativan stav, onda ćemo sve daljnje informacije o toj stvari ili pojavi percipirati u svjetlu našeg stava. Jednako tako, ako dvoje ljudi ima sukob u uvjerenju ili interesu, možemo uočiti da njihovi argumenti nisu razlog njihovom stavu, nego njegova posljedica.

    Sukobi interesa
    -           interes je nedjeljiv.
    Sukobi uvjerenja
    -           svatko može imati svoje mišljenje.

    Najčešće iza navodnih sukoba uvjerenja stoji sukob interesa. Sukobi u stavu su posljedica razlikovanja u percipiranju iste objektivne situacije.
    Ljudi su skloni i perceptivnoj sljepoći
    -           selektivno percipiraju samo ono što je u skladu sa njihovim stavom - samo neke, a ne sve karakteristike podražaja.

    Prema Maieru, ovisno o okviru (našim stavovima, očekivanjima, motivima...) realnu činjenicu interpretiramo na različite načine.



    PREDODŽBE, UČENJE I PAMĆENJE


    PREDODŽBA
    -           je doživljaj koji nije rezultat vanjskih podražaja.
    -           Može nam se činiti jasna, ali ne posjeduje onu živost koju ima percepcija.
    -           Predstavljaju cjelovit doživljaj, ali detalji nam nisu poznati i jasni (Iznimke su eidetske slike, snovi i halucinacije).
    EIDETSKE SLIKE
    -          su takve predodžbe koje jasno, živo i detaljno opisuju prethodno perceptivno doživljenu situaciju.
    -          Kod eidetske slike smo, za razliku od ostalih predodžbi, svjesni da je to samo predodžba.
    SNOVI
    -          su također vrsta predodžbi, a za spavača su realni i većinom nismo svjesni da je to san.
    -          Ta se realnost ipak ne pretvara u ponašanje.
    HALUCINACIJE
    -          nastaju pod utjecajem visoke tjelesne temperature, te djelovanja halucinogenih droga.
    -          Žive su, detaljne i doživljavamo ih uz izrazitu svijest i uvjerenje da se to zaista događa.
    -          Čovjek koji ima halucinacije se i ponaša kao da je to realna situacija. 2-5% ljudi koji nisu psihički bolesni čuju glasove, no svjesni su da se radi o predodžbama.
    PREDODŽBE
    -          su doživljaji koje smo prethodno zapamtili, pa ih sada na neki način ponovno doživljavamo. Dakle, neki naši doživljaji ne nestaju bez traga, a što su za nas važniji, taj je trag bolji i trajniji, i naziva se pamćenjem. Da bismo nešto zapamtili, trebamo to naučiti. Osim osjeta i percepcije, i mišljenje služi za spoznavanje svijeta. Spoznavanje mišljenjem spada u najvišu kategoriju spoznavanja.
    UČENJE
    -           je trajna promjena u  ponašanju do koje dolazi pod utjecajem iskustva. Ako u nekim situacijama, primjerice zbog umora ili djelovanja droga, dolazi do promjena u ponašanju, to ne zovemo učenjem, jer te promjene nisu trajne.
    -          Učenje dijelimo u namjerno i nenamjerno, a najjednostavniji oblik učenja je učenje uvjetovanjem.



    OSNOVE PSIHOLOGIJE ODGOJA I OBRAZOVANJA - OSNOVE MOTIVACIJE


    MOTIVACIJA

    Motivacija je ono što te tjera da počneš.
    Navika je ono što te tjera da nastaviš.

    MOTIVACIJA
    -          Lat. Movere = kretati se
    -          Stanje u kojem smo iznutra pobuđeni nekim potrebama, željama ili motivima na odrađeno ponašanje usmjereno prema nekom cilju.

        
      VRSTE MOTIVACIJA:
    a)OPĆE MOTIVACIJA ZA UČENJE :
    -          Trajna je i široka dispozicija koja se očituje kao težnja za usvajanjem znanja i vještina u različitim situacijama učenja.
    -          Trajna dispozicija – kada se jednom razvije, opća motivacija za učenje traje cijeli život.
    -          Široka dispozicija – znači da se motivacija odnosi na različita područja, a ne samo na određenu lekciju ili sadržaje.
    -          Ima izvor u samome učeniku i rezultat je njegova iskustva sa školom i učenjem.
    -          Stabilnija je i njeno mijenjanje zahtjeva više napora i vremena.

    b)SPECIFIČNA MOTIVACIJA ZA UČENJE :
    -          Motivacija učenika za usvajanjem sadržaja u određenom školskom predmetu ili području.
    -          Ovisi o vanjskim činiteljima (ponašanje učiteljice i sadržaj koji se uči)
    -          Na nju se može lakše djelovati i mijenjati  je različitim strategijama poučavanja i kontroliranja ponašanja.

     TEORIJE MOTIVACIJE :
           1)TEORIJE POTREBA :
    -          Motivirano ponašanje uzrokovano stanjem unutrašnje napetosti koje nastaju zbog fiziološke ili psihološke neravnoteže u organizmu (narušena homeostaza).

    Teorija nagona :
    -          Fiziološki utemeljena uz nejasne naznake postojanja psiholoških potreba.
    -          Nagoni – unutrašnje sile koje nastoje održati homeostatsku ravnotežu u organizmu potrebnu za njegovo preživljavanje.
    -          Nagonski usmjeravano ponašanje određeno je načelom izbjegavanja neugode i postizanja ugode.
    -          Kritika : nagon nike varijabla pogodna za objašnjavanje ponašanja usmjerenih prema dugoročnim ciljevima niti za objašnjavanje izvedbe složenih zadataka.

    Teorija socijalnih potreba :
    -          Pretpostavka – ljudskim ponašanjem upravljaju prvenstveno socijalne potrebe proizašle iz osjećaja neravnoteže na psihološkoj razini.
    -          Socijalne potrebe su naučene i njihovo je pojavljivanje često izazvano vanjskim pritiskom socijalne okoline (npr. škole).

    Teorija hijerarhije potreba :
    -          Abraham Maslow – neko se ponašanje teško može povezati sa samo jednom potrebom.
    -          Ljudske su potrebe hijerarhijski uredne tako da se odnos među njima može grafički predočiti piramidom potreba:

    Piramida potreba:
    -          Hijerarhija (potrebe nižeg i višeg reda) ; prvenstvo u zadovoljenju imaju potrebe niže razine.
    -          Temeljne (egzistencijalne) potrebe i psihološke potrebe – dno piramide.
    -          Potreba za samoostvarenjem – drugačiji psihološki mehanizmi zadovoljavanja → želja za kontinuiranim radom i razvojem.
    -          Kritika : neodređenost pojedinih pojmova; potrebe nižeg reda se mogu odgoditi u korist višeg reda.

    Teorije uvjetovanja :
    -          Bihevioristi – ponašanje izazvano vanjskim podražajem koji u određenim uvjetima dovodi do određene reakcije (klasično uvjetovanje) ili se pojavljuje u očekivanju nekog podražaja (instrumentalno uvjetovanje).
    -          Premackovo načelo – najuspješnije djeluje ono potkrepljenje za koje znamo da ga osoba naročito cijeni (individualizirani pristup nagrađivanju).
    -          Da bi se ponašanje održalo - potkrepljenje rjeđe i u nepravilnim razmacima.
    -          Teorija uvjetovanja ima deskriptivnu teorijsku vrijednost i ograničenu praktičnu vrijednost.



           2)KOGNITIVISTIČKE TEORIJE :
    -          Motivi su razmjerno stabilne stečene dispozicije koje se temelje na spoznaji o vlastitim mogućnostima u različitim situacijama postignuća.

    Teorije kognitivne usklađenosti :
    -          Motivacija proizlazi iz odnosa između kognicija i ponašanja.
    -          Motivacija je uvjetovana doživljajem unutarnje neravnoteže koja se očituje kao:
    Ø  Neusklađenost kognitivnih elemenata (spoznaja, stavova)
    Ø  Neusklađenost kognicije i ponašanja
    -          I)Teorija ravnoteže (Heider) :
    Ø  Ljudi nastoje održati uravnoteženu sliku o sebi, o događajima oko sebe i o drugim ljudima.
    Ø  Pozitivni i negativni odnosi – ukoliko učenik voli učiteljicu, a voli i matematiku te zamišlja da i učiteljica voli matematiku, tada će razina motivacije prema matematici ostati na razmjerno visokoj razini ravnoteže ; učenik ne voli matematiku ali voli učiteljicu za koju misli da joj se matematika sviđa, to proturječje može izazvati unutarnji sukob i potrebu da se situacija izmjeni.
    Ø  Kritika : usmjerena na objašnjavanje narušavanja kognitivne ravnoteže, a nedovoljno na načine njenog ponovnog uspostavljanja.
    -          II)Teorija kognitivne disonance (Festinger) :
    Ø  Ljudi uspostavljaju određenu vrstu odnosa (sukladni  i nesukladni) između svojih uvjerenja, stavova i ponašanja.
    Ø  Čovjek osjeća izrazitu nelagodu ili napetost kada se suoči s neskladom između vlastitih vrijednosti i stavova ili s neskladom između uvjerenja i vlastitih postupaka.
    Ø  Može objasniti ponašanje i doživljavanje u mnogim školskim situacijama, posebno u situacijama kada učenici postignu slab uspjeh pri provjeri znanja.
    Ø  Kritika : nedovoljno jasno predviđa što će se u nekoj situaciji prije promijeniti – uvjerenja ili ponašanje.

    Teorije očekivanja :
    -          Klasične teorije potreba + očekivanja buduće uspješnosti odnosno procjena različitih aspekata unutrašnjeg stanja i vanjskih okolnosti.
    -          Ove teorije tumače ponašanja usmjerena na zadovoljenje viših potreba, posebno potrebe za postignućem.

    -          I)Teorija motivacije za postignućem :
    Ø  John W. Atkinson sa suradnicima postavlja dispozicijsku teoriju potreba – potrebe su se razvile u trajnije osobine ličnosti zahvaljujući sustavnom ranom potkrepljivanju i socijalnom učenju.
    Ø  Ljudi se međusobno razlikuju prema istaknutosti tri temeljna motiva koja se nastoje zadovoljiti kroz različite aktivnosti – postignuće, prihvaćenost i utjecaj.
    Ø  Motiv za postignućem – težnja da zadatak obavimo što bolje možemo.
    Ø  Motiv za prihvaćenošću – potreba za tuđim prijateljstvom i podrškom.
    Ø  Motiv za utjecajem – težnja da uspostavimo kontrolu nad svojom okolinom i onim što nam se događa.
     

    TEŽNJA ZA USPJEHOM
    Motiv za uspjehom
    Vjerojatnost uspjeha
    Privlačnost cilja
    TEŽNJA ZA IZBJEGAVANJEM NEUSPJEHA
    Motiv izbjegavanja neuspjeha
    Vjerojatnost neuspjeha
    Odbojnost neuspjeha
    MOTIVACIJA ZA POSTIGNUĆEM
    Težnja za postizanjem uspjeha
    Težnja za izbjegavanjem neuspjeha

    -----


    II)Model očekivanja uspjeha :
    Ø  Više naglašava situacijsku komponentu motivacije za postignućem a manje govori o motivaciji za postignućem kao trajnom dispozicijskoj osobini.
    Ø  Očekivanje uspjeha :
    ·         Prethodno iskustvo u sličnim situacijama
    ·         Tumačenje uzroka prethodnog uspjeha
    ·         Percepcija težine konkretnog zadatka

    III)Teorija vlastite vrijednosti :
    Ø  Martin Covington iznio teoriju vlastite vrijednosti.
    Ø  Temeljna ljudska težnja je održanje povoljne slike o sebi u čijoj se podlozi nalazi samopoštovanje ili svijest o vlastitoj vrijednosti.

    MOTIV ZA POSTIZANJEM USPJEHA
    NIZAK
    VISOK
    MOTIV ZA IZBJEGAVANJEM NEUSPJEHA
    NIZAK
    Pretjerano ravnodušni
    Usmjereni prema uspjehu

    VISOK
    Usmjereni prema izbjegavanju neuspjeha
    Pretjerano ambiciozni


    IV)Atribucijska teorija :
    Ø  Bernard Weiner pokušava objasniti svrhu i posljedice različitih tumačenja uspjeha i neuspjeha.
    Ø  Motivacija za ustrajanjem u nekoj aktivnosti nije određena samo našim prethodnim događajem uspjeha ili neuspjeha u sličnim situacijama, nego i načinom na koji tumačimo uzroke svog postignuća.
    Ø  Tumačenje uzroka svog postignuća:
    ·         Mjesto uzroka – unutrašnji ili vanjski
    ·         Stabilnost uzroka – postojan ili nepostojan
    ·         Mogućnost kontrole – više ili manje podložan našoj kontroli

    MJESTO UZROKA
    UNUTRAŠNJE
    VANJSKO
    Mogućnost kontrole
    postoji
    Ne postoji
    postoji
    Ne postoji

    STABILNOST UZROKA
    Nepromjenjiv
    Trajno zalaganje
    Sposobnosti
    Učiteljičini stavovi
    težina predmeta
    promjenjiv
    Vještine / znanje
    raspoloženje
    Podrška drugih
    Sreća, slučaj

    Nastanak atribucija:
    Ø  Atribucije utječu na učenikova očekivanja budućih uspjeha, na njegovo ponašanje i na emocionalne reakcije.
    Ø  Atribucije se uspostavljaju na temelju situacijskih znakova:
    ·         Uspjeh se pripisuje sposobnostima (ukoliko se postiže lako i ako se često ponavlja)
    ·         Uspjeh se pripisuje zalaganju (ako se postiže nakon napornog i ustrajnog rada)
    ·         Uspjeh se pripisuje težini zadatka (zadatak u kojem manjina postigne uspjeh, procijeni se kao težak zadatak)
    ·         Uspjeh se pripisuje sreći ili slučaju (ukoliko su ishodi nedosljedni – npr. s malo truda postignemo nekakav uspjeh)

    Pretpostavke o posljedicama atribucija:
    Ø  1) Smještaj uzroka na dimenziju stabilnosti izravno utječe na očekivanje budućeg uspjeha ;
    ·         Pripisivanje postignutog uspjeha stabilnim činiteljima poput sposobnosti ili težini zadatka = viša očekivanja budućeg uspjeha.
    ·         Pripisivanje neuspjeha slaboj sposobnosti ili težini zadatka = niže očekivanje budućeg uspjeha.
    ·         Pripisivanje neuspjeha nestabilnim činiteljima (nedovoljno zalaganje ili loša sreća) = niže očekivanje budućeg uspjeha.
    ·         Uzrok = stabilnost → očekivanje budućeg uspjeha
    Ø  2) Smještaj uzroka na dimenziju mjesta uzroka određuje emocionalne reakcije ;
    ·         Učenik osjeća ponos ukoliko misli da je njegov uspjeh postignut zahvaljujući svojim sposobnostima.
    ·         Uzrok = mjesto uzroka → određuje emocionalne reakcije.
    Ø  3) Smještaj uzroka na dimenziju mogućnosti kontrole ima utjecaja na ponašanje usmjereno prema postignuću.
    ·         Učenici koji vjeruju da mogu upravljati situacijom često biraju teže zadatke i u njima dulje ustraju.
    ·         Učenici koji vjeruju kako nemaju nikakva utjecaja na situaciju vrlo lako odustaju od zadatka.
    ·         Uzrok = mogućnost kontrole → određuje ponašanje usmjereno prema postignuću.

    Naučena bespomoćnost (Seligman) :
    Ø  Unutrašnje stanje; za koje je karakterističan osjećaj niske samodjelotvornosti, slabe motiviranosti i slabe mogućnosti utjecanja na situaciju.
    Ø  Posljedica ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj slaboj sposobnosti.
    Ø  Pasivnost (vjeruju da nemaju nikakvu kontrolu nad situacijom), u početku ljutnja, a kasnije potištenost.
    Ø  Učenici često generaliziraju naučenu bespomoćnost i na situacije u kojima prije nisu doživljavali neuspjeh.



    Teorija socijalne kognicije:
    -          Albert Bandura u okviru svoje motivacijske teorije bavi se motivacijom s dva različita stajališta.
    -          Ljudsko ponašanje određeno je:
    Ø  Spoznajama (iskustvo o posljedicama)
    Ø  Posrednim iskustvom (opažanje drugih ljudi)
    -          Bandura određuje MOTIVACIJU kao ponašanje usmjereno prema cilju koje se javlja pod utjecajem :
    Ø  Očekivanjima o ishodima reakcije
    Ø  Precepciji  samodjelotvornosti
    -          SAMODJELOTVORNOST :
    Ø  uvjerenje da smo svojim postupcima u stanju ostvariti željeni cilj.
    Ø  Uzroci : unutrašnji faktori kao npr. znanje i vještine koje se daju kontrolirati.
    -          SITUACIJSKA UVJETOVANOST  :
    Ø  nisu generalizirana već se svaki put iznova grade u vezi s konkretnim zadatkom ili situacijom.
    Ø  Uvjerenja su mnogo dinamičnija i podložnija su promjenama.
    -          POTKREPLJENJE :
    Ø  Ponajprije je to informacijska vrijednost.
    Ø  Služi kao povratna obavijest o vjerojatnim ishodima njihova ponašanja i upozorava ih na to što mogu očekivati u sličnim situacijama u budučnosti.


    OČEKIVANJE POZITIVNOG ISHODA
    VISOKO
    NISKO


    SAMODJELOTVORNOST
    VISOKA
    društveni protest
    promjena sredine
    samosvjesna reakcija
    visoka angažiranost
    NISKA
    rezignacija
    povlačenje
    bezvoljnost
    gubitak samopouzdanja
    potištenost

    Kako poticati samodjelotvornost u školi :
    Ø  Davanje pozitivnih povratnih informacija kojim će pokazati povjerenje u učenikove mogućnosti (+ potreba poboljšanja!).
    Ø  Davati raščlanjene povratne informacije o postignuću umjesto globalnih procjena uspješnosti.
    Ø  Zadaci umjerene težine koji omogućavaju podizanje vještine na višu razinu.
    Ø  Poticati u učenika uvjerenje kako su sposobnosti promjenjive i kako se uz trud mogu razvijati.

    Kako pobuditi učeničku motivaciju :
    -          Mogućnost izbora, odabira teme, aktivno sudjelovanje, suradnja, upotreba raznih igara, novost i raznolikost.
    -          Povezivanje truda i uspjeha s opipljivim nagradama i povlasticama, ukazivanje na korist i važnost teme ili aktivnosti za učeničke potrebe.
    -          Postavljeni zadaci trebaju biti izazovni i nuditi učenicima realističnu mogućnost uspjeha, uvažavajući njihove sposobnosti i predznanja.



    1)KAKO POVEĆATI MOTIVACIJU ZA POSTIGNUĆEM :
    -          Tendencija stremljenja k uspjehu i tendencija biranja aktivnosti  usmjerenih k cilju i uspjehu.
    -          Neuspjeh:
    Ø  Povećava motivaciju ljudi usmjerenih na postizanje uspjeha
    Ø  Smanjuje motivaciju ljudi usmjerenih na izbjegavanje neuspjeha
    -          Strategije za izbjegavanje osjećaja neuspjeha :
    Ø  Ne sudjelovati / izbjegavati – ako ne radimo ništa, ne možemo ne uspjeti.
    Ø  Postavljati nerealno visoke ciljeve – ukoliko ih ne ostvarimo, nitko nas neće optužiti za neuspjeh jer je već na početku bilo jasno da je to teško za ostvariti.
    Ø  Postavljati preniske ciljeve – postavljanje toliko jednostavnog cilja da ga gotovo svi mogu dostići.
    Ø  Odgađati rad do zadnjeg trenutka – odlaganje učenja sve do trenutka dok ne bude prekasno.
    Ø  Ne ulagati napor – uloženo vrlo malo vremena za učenje te je vjerojatnost za prolaznu ocjenu vrlo mala.

    Što može učiniti učiteljica kako bi smanjila negativne učeničke strategije usmjerene izbjegavanju osjećaja neuspjeha :
    -          Učiti učenike natjecanju sa samim sobom – osim apsolutnog treba vrednovati i relativni napredak svog učenika
    -          Koristiti suradničko učenje – timovi sastavljeni od dobrih i lošijih učenika, a ocjenjuje se rad ne samo pojedinca nego i čitavog tima.
    -          Naučiti učenike dijeliti zadatak na manje dijelove – kako si učenici ne bi postavljali previsoke ili preniske ciljeve i tako sami sebe onemogućavali u postizanju uspjeha.
    -          Davati zadatke primjerene težine i povezati ulaganje napora s uspjehom – individualni pristup svakom učeniku ; preteški zadatak dovodi do brzog odustajanja od rada ; slično je sa zadacima koji su prelagani! Nužna je učiteljičina pomoć i usmjeravanje.
    -          Ne izjednačavati sposobnosti s osobnom vrijednošću – sposobnosti NIKADA ne izjednačavati s učeničkom osobnom vrijednošću.

    Kako poticati očekivanja uspjeha :
    -          Robert Rosenthal i Lenore Jacobson – PIGMALIONOV EFEKT – ukoliko učiteljice očekuju da će neka djeca pokazati značajan intelektualni napredak i dobar školski uspjeh, djeca će ga doista i pokazati.
    -          Očekivanja učiteljice mogu funkcionirati kao samoispunjavajuća proročanstva tj, mogu utjecati na učiteljicu da se ponaša tako da njezino početno očekivanje bude potvrđeno.
    -          Kako učiteljica može prenijeti učenicima očekivanja uspjeha:
    Ø  Učenicima treba dati dovoljno vremena da odgovore na pitanje
    Ø  Izbjegavati nepotrebno naglašavanje razlika u uspjehu među učenicima
    Ø  Treba se jednako ponašati prema svim učenicima

    2)KAKO POVEĆATI MOTIVACIJU ZA UČENJEM :
    Vrste motivacija:
    Ø  INTRINZIČNA MOTIVACIJA :
    ·         Ona motivacija kod koje je potreba nastala iz unutarnjih pobuda, a zadovoljstvo proizlazi iz same iz same te aktivnosti ili njenog značenja, a ne zbog vanjskih razloga.
    Ø  EKSTRINZIČNA MOTIVACIJA :
    ·         Motivacija kojoj je porijeklo u faktorima izvan individue, a ne u unutarnjim pobudama.

    -          Nagrade često povećavaju nego smanjuju intrinzičnu motivaciju :
    Ø  Ako se nagrada daje za kvalitetu učenika
    Ø  Ako nagrada predstavlja potvrdu učenikove kompetentnosti
    Ø  Kada zadatak nije zanimljiv
    Ø  Kada su nagrade socijalne (pohvala), a ne materijalne

    Kako povećati intrinzičnu motivaciju :
    Ø  Prilagođavanje onoga što se uči učeničkim interesima :
    ·         U nastavu uključiti sadržaje koji su učenicima zanimljivi ili aktivnosti u kojima uživaju.
    ·         Omogućavanje izbora između nekoliko različitih zadataka (teme za sastav, odabir pisca za čitanje…)
    Ø  Uvođenje novosti i raznolikosti u nastavu :
    ·         U svaki nastavni sat uvesti novosti (filmovi, demonstracije…)
    Ø  Aktivno sudjelovanje učenika i brze povratne informacije :
    ·         Projekti, eksperimenti, igranje uloga, edukacijske igre…
    ·         SIMULACIJA – je vježba u kojoj učenici preuzimaju određene uloge i ponašaju se na način na koji te uloge zahtijevaju (potiče interes i motivaciju učenika).
    Ø  Poticanje radoznalosti :
    ·         Motiv koji potiče na istraživanje i otkrivanje okoline.
    Ø  Povezivanje onoga što se uči s osobnim životom učenika :
    ·         Školsko učenje priprema učenike za zadatke u dalekoj budućnosti i rijetko je povezano sa sadašnjosti.
    ·         Kako bi se učenje povezalo sa životom treba se početi od onoga što učenici već znaju i mora im se pokazati na koji je to način povezano s onim što se uči u školi.
    Ø  Pomaganje učenicima da sami postave svoje ciljeve :
    ·         Dobro postavljeni ciljevi su kratkoročni, mjerljivi i specifični.
    ·         Važno je postaviti realan cilj (ne previsok ili prenizak cilj) i pohvaliti učenika za njegovo postavljanje i ostvarenje.
    ·         Pri ostvarenju cilja, pohvala se doživljava iskrenom jer ima mjerljivi dokaz svog uspjeha.

    Kako povećati ekstrinzičnu motivaciju :
    Ø  Nagrađivanje učenika :
    ·         Efikasnije u postizanju zalaganja negoli za postizanje kvalitete – primjenjivati kada učenici uvježbavaju ono što već znaju.
    ·         Nagrađivati ne samo apsolutni učinak već i onaj individualni napredak svakog učenika.
    Ø  Jasne povratne informacije :
    ·         Specifična povratna informacija – objašnjenje učeniku zašto je dobio pohvalu kako bi znao što ubuduće treba raditi.
    Ø  Neposredne i česte povratne informacije :
    ·         Male ali česte nagrade i pohvale
    ·         Češći kratki testovi za provjeru znanja i za vrijeme sata postavljati mnogo pitanja.
    ·         Povratna informacija – odmah nakon aktivnosti.




    3)KAKO NAGRAĐIVATI ZALAGANJE I NAPREDAK :
    -          Pohvaljivanje učenika za zalaganje ; pohvale se ne bi trebale usmjeriti na učenikove sposobnosti.
    -          Pohvala – služi za poticanje adekvatnog ponašanja učenika
    -          Naučiti učenike samopohvalama :
    Ø  Pohvaljivanje samoga sebe – povećava se školski uspjeh.
    Ø  Nakon učenja učenik se može nagraditi nekom aktivnošću do koje mu je stalo.
    -          Koristiti suradničko učenje :
    Ø  Učenici rade u malim grupama na zadatku koji im da učiteljica
    Ø  U svakoj grupi ima dobrih, prosječnih i loših učenika
    Ø  Svaka grupa sastoji se od učenika različitog spola i drugih karakteristika
    Ø  Nagradu dobiva grupa a ne pojedinac

    DJELOTVORNA POHVALA
    NEDJELOTVORNA POHVALA
    kontingentna
    Slučajna je i nesustavna
    Naglašava što je specifično učenik dobro učinio
    Općenita je
    Vjerodostojna je, učenik vidi da mu je posvećena posebna pažnja
    Uniformna je i dana uz minimum pažnje
    Nagrađuje postizanje točno definiranog kriterija (učinka ili zalaganja)
    Nagrađuje samo sudjelovanje u nekoj aktivnosti bez provjeravanja učinka
    Daje učeniku informaciju o njegovoj kompetentnosti i vrijednosti postignuća
    Ne daje učeniku takvu informaciju ili mu daje informaciju o njegovom statusu
    Usmjerava učenika na to da više razmišlja o tome kako je rješavao zadatak i o vlastitim strategijama za rješavanje problema
    Usmjerava učenika na uspoređivanje s drugima i natjecanje
    Opisuje trenutno postignuće učenika u odnosu na njegova prethodna postignuća
    Opisuje trenutno postignuće u odnosu na postignuće ostalih u razredu
    Daje priznanje za izuzetno uložen napor ili uspjeh na teškom zadatku (za dotičnog učenika)
    Daje priznanje bez obzira na uloženi trud ili značenje postignuća
    Pripisuje uspjeh ulaganju napora i sposobnostima i tako pokazuje da se sličan uspjeh može očekivati i u budućnosti
    Pripisuje uspjeh samo sposobnostima ili vanjskim faktorima poput sreće ili laganog zadatka
    Potiče endogene atribucije tako da učenik vjeruje da je u zadatak uložio  napor jer mu se zadatak sviđa i/ili zato što želi razviti vještine potrebne za njegovo rješavanje
    Potiče egzogene atribucije tako da učenici vjeruju kako su uložili napor da bi ugodili učitelju, pobijedili u natjecanju ili dobili nagradu
    Usmjerava pažnju učenika na ponašanje relevantno za zadatak
    Usmjerava pažnju učenika na učiteljicu kao vanjski autoritet koji njime manipulira
    Potiče učenika na procjenu vlastitog ponašanja nakon završenog zadatka
    Upliće se u proces i tako odvlači pažnju učenika od ponašanja koje je relevantno za zadatak