Dobrodošli / Welcome!

Želim svim posjetiteljima dobrodošlicu na moj blog!

Ovdje ćete se imati mogučnost upoznati s osnovama glazbene teorije. Kasnije planiram produbiti situaciju, pa ćete se tako upoznati i s instrumentima, glazbenim oblicima, harmonijskim funkcijama...

Uživajte u pretraživanju!


petak, 12. kolovoza 2011.

ŠTO JE DIDAKTIKA?

Didaktika je teorija, znanost i vještina poučavanja u nastavi kojoj je za cilj upoznati studente s temeljnim znanjima o nastavi i mogućnostima kreativnog poučavanja učenika različitih motiva i sposobnosti, tj. znanost o poučavanju i učenju te znanost o nastavničkoj profesiji.[1]
Didaktika[2]
-           Izvorno potječe iz grčkog jezika, a zatim je postala latinskom posuđenicom. Dolazi od glagola δίδασκειν (didaskein) što znači poučavati, obučavati, izobražavati, biti učitelj, predavati, dokazivati, razlagati, propisivati, opominjati, zapovijedati, uvježbavati, biti poučen, učiti se, obrazovati se za što, dati se poučiti, od sebe sam učiti, koga dati poučavati ili učiti, dati u nauk, nekoga u nešto upućivati.
-          Može se izvesti i iz grčke imenice διδαχη (didache) što znači nauk, pouka, uputa, predavanje, izlaganje.
-          Postoji još nekoliko grčkih pojmova usko vezanih za područje didaktike: δίδαyμα – nauk, obuka ; διδακτός – koji se mora ili može učiti, učen, izučen ; διδασκαλεϊον – učionica ; διδασκαλία – nauk, pouka ; διδασκαλικός – poučen ; διδασκάλιον – naučeno, znanje, školarina ; διδάσκαλος – učitelj, učiteljica, savjetnik, biti iškolovan ; διδάσκω – poučavam, obučavam, upućujem, izobražavam, poučen sam, učim, pronalazim, prilagođujem se, omogućujem da netko nešto nauči.

-          U latinskom jeziku postoji glagolski oblik doceo što znači učim, obučavam, poučavam, predajem, razlažem, priređujem, naučim, uvježbavam ; docilis – poučljiv, naučljiv, razumljiv, pojmljiv ; docilitas – učljivost, naučljivost, krotkost, blagost ; docte – učeno, vješto, umješno, lukavo ; doctor – učitelj, poučavatelj, naučavatelj ; doctrina – pouka, nauka, nastava, učenost, znanje ; doctus – školovan, učen, izobražen, naobražen, vješt itd.

Didaktika je u današnjem obliku prevladala ograničenje na školu i nastavu te se razvila u sveobuhvatnu znanost o učenju i poučavanju. Tome su znatno pridonijeli :
-          Jan Friedrich Herbart (1776 – 1841) iznio nacrt didaktike kao teorije obrazovanja. Po tome su njegovi učenici herbartijanci stvorili tehniku za držanje predavanja.
-          Otto Willmann (1839 – 1920) krajem 19-og stoljeća napisao opširnu „Didaktiku“ kao nauk o obrazovanju s podrobnim analizama obrazovnih ciljeva, puteva i ustanova obrazovanja.
-          Erich Weniger (1894 – 1961), Wolfgang  Klafki (rođ. 1927), Herwig Blankertz (1927 – 1983), Paul Heimann (1901 – 1967), Lothar Klingberg (1926 – 1999) u prvoj i drugoj polovici 20-og stoljeća razvili različito akcentuirane, ali u temeljnim stavovima ipak slične didaktičke pozicije i ustoličili didaktiku kao samostalnu znanstvenu disciplinu.

Prve obavezne općeobrazovne škole

Prve obvezne općeo-brazovne škole za svu mušku i žensku djecu u Evropi se osnivaju u 17 stoljeću (Weimar - 1619 i Gotha - 1642). U našim krajevima to se događa stotinjak godina kasnije.
Javljaju se i prvi problemi pri osnivanju škola – manjak učitelja!

Odmah na početku osnivanja pučkih škola po selima pojavila se velika zapreka kod tog rada. Tu su dječica za školu, tu i školske zgradice, ali nema valjanih učitelja, kojima bi se mogla provjeriti obuka mladeži. Da se početak ne umrtvi, da se bar pokus oživotvori, stalo se sakupljati za učitelje lica iz različitih staleža bez obzira na njihovu sposobnost. I našlo ih se, jer su ti ljudi mislili, da učiteljevanje nije nikakva vještina, mislili su, što ne budu mogli učiniti sami, to će učiniti šiba i batina.”

Što se tiče kvalitete rada prvih učitelja, govori jedan citat objavljen po prvi puta u „Napretku“  (1925-1926), 66 (1-2), str. 20-43 koji glasi:

Za izmjenu bavili su se dakle malo školom, malo zanatom, a zapravo nijesu radili nijedan posao, kako bi ga trebalo raditi. Nijesu to bili ni pravi školnici ni pravi obrtnici, nego je to bila neka jadna mješavina.”

Razvojem škola postupno se postavlja pitanje o načinu, odnosno vještini poučavanja i učenja. Ratke 1613. predlaže da se kao bitna odrednica uspješne nastave ugradi vještina poučavanja. To je bio glavni razlog za preuzimanje grčkog naziva – didaskein (poučavati).


[1] HILBERT MEYER – Aϋrklinkendidaktik: Aufsätze zur Didaktik, Methodik und Schulentwicklung, Berlin, 2001. / Didaktika razredne kvake (preveo Vladimir Adamček).
[2] Didaktika je grana pedagogije koja se bavi teorijom odgojno-obrazovnog procesa. -  Ladislav Bognar i Milan Matijević : Didaktika II. Izmijenjeno izdanje, Zagreb 2002.

METODIKA NASTAVE KLAVIRA (prvi dio)

Uvod

Metodika klavira kao nauka bavi se proučavanjem i analiziranjem svih procesa i načina koji se primjenjuju kod praktičnog sviranja klavira, bilo učenika ili umjetnika.
Metodika klavira kao predmet treba obuhvaćati prvenstveno izlaganja o razlićitim načinima i postupcima kako ih razni poznati pedagozi i metodičari opisuju i primjenjuju u nastavi klavira, a zatim da se bavi proučavanjem i analizom umjetničko – estetskih područja sviranja klavira (npr. interpretacijom).

Konačno, metodika klavira treba se osvrtati i na posve praktična pitanja izvođenja nastave, pitanja koja se susreću ili nameću budućem pedagogu u vezi s neposrednim nastavnim iskustvom. Važno je istaći i treba podvući sljedeće:
-          Metodika klavira kao predmet nije i ne smije biti propagiranje jednog određenog metodičkog načina ili jedne metode, već se mora baviti znanstvenim promatranjem svih temeljnih zasada praktičkog pijanizma, protumačiti ih i pregledno srediti u elementarna, svim metodama zajednička stajališta ne izostavljajući ponekad osvrt i na drugačija stajališta ili poglede istaknutijih metodičara ili umjetnika.

Kratak anatomsko – fiziološki prikaz


U prošlosti se često postavljalo pitanje je li pijanistu potrebno detaljno poznavanje anatomije i fiziologije i hoće li samo tada moći dobro svirati ukoliko bude što bolje upućen u sve pojedinosti fiziologije i anatomije.
Odgovor je svakako ovisan o količini sviračkog instikta kojega učenik posjeduje : vrlo daroviti pijanisti, tzv. rođeni pijanisti, imaju već od najranijeg početka razvijen izrazito visok stupanj sviračkog instikta pa ih gotovo i ne treba učiti kako se stvara tehnika (oni čim shvate muzički zadatak, bez teškoća i vrlo direktnim putem realiziraju potrebne tehničke procese).
Zadatak je nastavnika da nepotrebnim intervencijama što manje smeta instiktu, ali da ipak pazi da se usvoje što prikladnije navike. Naprotiv, one manje darovite učenike zbog pomanjkanja dostatnog instikta treba svemu učiti, usmjeravati pokrete k najracionalnijem načinu korištenja aparata kojim sviraju kod čega nastavnik mora imati  potpuno jasne pojmove o općim uvjetima fiziologije i principima moderne racionalne tehnike.
Ne smije se zaboraviti da se instikt toliko manje angažira koliko ga više opterećujemo svjesnim intervencijama : svraćajući pažnju u pretjeranoj mjeri na pokrete koji se u konačnosti stvaraju iz karaktera glazbe i njenog shvaćanja, mi predimenzioniramo važnost onog sekundarnog i time utječemo na neposrednije realiziranje onog što je primarno, a to je sadržaj i karakter skladbe. Takav postupak ide na štetu instikta. Zato ne opterećujmo dijete nepotrebnim već nastojmo da njegov svirački instikt što neposrednije dođe do izražaja.
Naprotiv, odrasli čovjek mora znati nešto i o fiziologiji aparata s kojim svira i o njegovu prirodnom funkcioniranju. To znanje pomoći će mu u boljem ovladavanju strukom. Ne može se govoriti o stručno spremnom pedagogu kome osnovni principi anatomije i fiziologije nisu jasni i poznati. Ako takvo znanje ne posjeduje, nastavnik neće biti kadar da u času izvrši procjenu efikasnosti nekog pokreta ili tehničkog postupka ili da se za zamijenjeni postupak pronađe prikladniji i da ga zna dobro protumačiti.
Nastavnik koji se ne zna uživiti u fiziološki rad ruke učenika gledajući je kako radi, ako ne zna osjetiti teškoće koje prate taj rad, neće moći dati ispravan savjet kako da se teškoće uklone. Takav nastavnik slabo će razumjeti što je korisno preporučiti za trening mišićja, da se što prije i što bolje osposobi i učini izdržljivijim. Suvremeni nastavnik prije svega mora biti dobar trener!

Anatomski pregled

1.       TRUP :
Ø  Nije statična tjelesna masa, već vrlo prilagodljivo prati sviranje zahvaljujući pokretljivosti sustava pršljenova kralješnice. Pokretljivost kralješnice prati kretanje ruku po klavijaturi dozvoljavajući nagib na jednu ili drugu stranu kao i prema naprijed. Nagib unazad nije koristan.
Ø  Stabilnost trupa koncentrira se u zdjeličnom kompleksu pa je zato važno da je podloga na kojoj svirač sjedi potpuno stabilna i tvrda, a ne popustljiva ili nestabilna.
Ø  Rameni pojas obuhvaća gornji dio prsnog koša, a obilježen je lopatičnom kosti i dvjema ključnim kostima koje povezuje prsna kost. Rame dopušta izvjesnu gibljivost: može se podići i spuštati, pokretati naprijed i malo unazad (potrebno kod ukrštavanja ruku).
2.       NOGE :
Ø  Učvršćuju stabilnost tijela ako stopala počivaju na podu i čine dobro uporište. Ako su stopala na pedalu, uporišna točka postaje peta. Noge služe za posluživanje pedala.
3.       RUKE :
Ø  Ekstremitet ruke može se podijeliti u tri glavna dijela: nadlakticu, podlakticu i šaku s prstima.
Ø  Sva tri dijela čine cjelinu ručne mase koja i kao cjelina i u pojedinim dijelovima vrši raznolike važne zadatke u procesu sviranja.
*      Nadlaktica – se sastoji od samo jedne masivne duge kosti koja na gosnjem svom dijelu završava kuglasto, na donjem oblikovana valjkasto.
*      Podlaktica – je složena od dviju kosti: palčane (vodi od lakta do palca) i lakatne kosti (vodi od lakta do petog prsta)
*      Šaka s prstima – može se podijeliti na tri dijela: zapešće (tj. ručni zglob); ima osam nepravilnih koščica poredanih u dva reda, šaka u užem smislu čiji se jedan dio (palac) slobodno odjeljuje iz mase dlana i zato je samostalno pokretljiv; i konačno prsti, osim palca svaki sa po tri članka. Odmah do šake je korijeni (osnovni) članak, zatim srednji i krajnji ili nokatni kojega obično nazivamo vrškom prsta.
                                                                                                                                                                                 

Pokretljivost zgloba

RAME I NADLAKTICA
-          Rameni zglob ima najveću pokretljivost koja dopušta kretnju ruke u punom krugu i rotaciju nadlaktične kosti.
-          Svoju pokretljivost zglob zahvaljuje završetku nadlaktice koji je formiran poput polukugle i točno pristaje u zdjeličastu udubinu u lopatici. Otuda mogućnost pokretanja ruke u prsnom krugu od čega kod sviranja dolazi zapravo neznatan dio do upotrebe.
-          Naprotiv, rotacija nadlaktice moguća je u dosta skromnoj mjeri, a može se zapaziti kad ruku pustimo da okomito visi: pošto je u takvom stavu podlaktica priključena nadlaktici, rotiranje oko dužinske osi nadlaktice vidljivo je u okretanju dlana.
-          U nekim metodičkim djelima (kao npr. Erwin Bach) pokretu rotacije nadlaktice pridaje se pretjerano značenje, što nije točno. Rotacioni pokret nadlaktice više je prateće nego pogonske naravi, on nije uzročnik znatnog dijela klavirske tehnike (kao što je rotacija podlaktice), nego više pratilac odnosno pomoćnik nekih pokreta podlaktice što će se nešto kasnije objasniti.
                                                                                                                                                                                      
LAKAT I PODLAKTICA
-          Priroda lakta kao zgloba znatno je ograničenija od ramena.  Lakat je tzv. šarnir (šarka), zglob koji dopušta samo jednosmjerno pokretanje. Pokret se zbiva tako da kljunasti završetak lakatne kosti podlaktice klizi po valjkasto zaobljenom završetku nadlaktične kosti što mu dozvoljava samo jednosmjerni pokret primicanja podlaktice prema ramenu (podizanje) i njeno pružanje do linije koja čini nastavak smjera nadlaktične kosti. Prema tome podlaktica dopušta:
Ø  Dizanje i pružanje
Ø  Rotaciju (supinaciju i pronaciju)
-          Dizanje i spuštanje podlaktice služi za vertikalne udarce na smjer klavijature (npr. akordi udareni iz zraka), ali s jednim ograničenjem: pokret podlaktice izveden sam moguć je samo u sredini klavijature kad se nadlaktica nalazi uz tijelo okomito.
-          Odmaknemo li ruku za kvintu ili oktavu ustranu, ranije okomit pokret podlaktice sada postaje kos i nalikuje potezanju gudala.
-          Da samo ipak u stanju i u visokim položajima izvoditi okomite udarce zahvaljujemo rotaciji nadlaktice.
-          Naprotiv, rotacija podlaktice posve je samostalan pokret izmjene stava supinacije (dlan gore) i pronacije (dlan dolje).
-          U prvom su slučaju kosti podlaktice paralelne, u drugom ukrštene. Ovaj pokret ima neobično mnogostruku primjenu u klavirskoj tehnici i spada među temeljna sredstva.

RUČNI ZGLOB
-          To je mjesto između završetka podlaktice i početka šake. Dopušta tri vrste kretnji:
Ø  Okomito podizanje i spuštanje dlana
Ø  Vodoravno primicanje (addukciju) i odmicanje (abdukciju) dlana
Ø  Opisivanje kruga kao kombinacija prve i druge mogućnosti pokretanja
-          Važno: rotacija dlana kao samostalan pokret nije moguć, premda se vidi obrtanje dlana kod rotacije podlaktice.
                                                                        
KOSTI ŠAKE
-          Dozvoljavaju u nevelikoj mjeri skupljanje i širenje šake. Izuzetak je palac čiji korijen leži tako da je dana mogućnost neobične slobode u pokretanju:
Ø  Dizanje i spuštanje u okomitom pravcu
Ø  Podvlačenje palca duboko pod šaku i van šake
Ø  Pokret kruga kao kombinacija prijašnjih mogučnosti
-          Tim funkcijama palcu je moguće vršiti podmetanje u pasažama i repeticiju izmjenom prstiju.
                                                                                                                                      

četvrtak, 11. kolovoza 2011.

ESTETIKA GLAZBE - ukratko!


PLATON

Starogrčki filozof, utemeljitelj zapadne filozofije umjetnosti. U svojem djelu „Država“ raspravlja o idealno uređenom ljudskom društvu u kojem odgoj, umjetnost i glazba zauzimaju posebno i važno mjesto. Vjeruje da u glazbi postoji „Ethos“ prema kojemu glazba može kvariti ili oplemenjivati ljudsku dušu. Njegov „curriculum“ idealne države podrazumijeva malobrojnu glazbu, instrumente i glazbenike – ostale treba prognati iz države (krajnje racionalan i utilitarni pristup glazbi).

Iz „Države“ o glazbi:
-       Država je sastavljena od tri stvari: riječi, harmonije i ritma.
-       Harmonija (kao melodija) i ritam trebaju slijediti govor a ne obratno.
-       Harmonije u tužaljkama su miksolidijska i sintolidijska.
-       Harmonije za mlitave i pijance su jonska i lidijska.
-       „Ne treba nam mnogo žica“ – broj žica ili rupica (od 4 – 15)u ono doba je znatno uznapredovalo npr. na Aulosu. Platon smatra da instrument ima dovoljan broj žica i da ga nije potrebno više razvijati.
-       „Nećemo ih hraniti!“ – metafora za nekoga koga ćemo 100% cenzurirati odnosno izgnati iz polisa (nećemo ga tolerirati).
-       Lira i Kitara su za njega korisne za grad.
-       Posljedica dobre ćudi su ritam, harmonija, ponašanje i govor.
-       „muzički odgoj dovodi do ljubavi prema lijepom.“


ARISTOTEL

Starogrčki filozof koji u odnosu na Platona opravdava postojanje više tipova glazbe odnosno glazbeni pluralizam. Njegovo najznačajnije djelo je „politika“.

Iz „Politike“ o glazbi:
-       Odgoj mora biti jedan i isti za sve, pa je stoga potrebno donijeti zakone o odgoju koji treba biti zajednički a ne zasebnički.
-       U ovom se djelu Aristotel pita treba li se uvježbavati stvari korisne za život ili se pak treba posvetiti izučavanjem onih težih i izvanrednih kreposti. Po njemu se treba izvježbavati i jedno i drugo bez obzira što postoje različiti zagovaratelji ove ideje.
-       Pisanje, čitanje i risanje je korisno za život; tjelovježba pridonosi muževnosti, a glazba, njom se ljudi bave iz užitka. Uspoređuje ju s igrom:

„Zacijelo ne – baviti se igrom (zabavom), jer onda bi nam svrha života bila zabava. Nu ako je to nemoguće, i ako se igrama treba služiti više među samim poslovima (jer onomu koji se trudi treba otpočinka, a igra je poradi otpočinka, dok zaposlenost biva trudom i naporom), zbog toga igre treba uvoditi u zgodno vrijeme, kako bi poslužile kao lijek.“

„Stoga su i glazbu naši stari uveli u odgoj, ne kao štogod nužno (jer u njoj nema ničega takvog), niti pak kao korisno (kakvo je pisanje ili čitanje u novčarstvu, u gospodarstvu, u znanosti te mnogim državnim djelatnostima, a i risanje koje je korisno za bolju prosudbu umjetnina), niti je opet poput tjelovježbe, koja je radi zdravlja i jakosti (jer ni jedno od toga ne vidimo da nastaje iz glazbe). Ostaje, dakle, da bude radi življenja u dokolici, zbog čega su je čini se i uveli. Jer svrstali su je među načine življenja slobodnih ljudi.“


-       Treba li se glazbu slušati ili učiti?
„…zašto je ljudi trebaju sami učiti, i zašto ne bi, slušajući druge, mogli ispravno i uživati i prosuđivati?“
Glazbom se postiže odgoj, zabavu i dostojno življenje:
„Jer igra je radi otpočinka, a otpočinak mora biti ugodan (jer je nekakav lijek muci zbog napora), a dostojno življenje (…) mora sadržavati ne samo ljepotu nego i užitak…“
Prema tome, mladiće ipak treba učiti o glazbi.
-       Kako glazba utječe na dušu:
„I neka su tužnija i ozbiljnija, kao ona koja nazivaju polulidijskim napjevima; druga smiruju um kao opuštenije skladbe; neka opet dovode (dušu) u srednje stanje i podaruju postojanost, kako čini se djeluju jedino dorska glazbena suglasja, dok frigijska izazivaju zanos.“
S obzirom na to da glazba ima utjecaj na dušu, valja je približiti mladeži.
-       Postavlja pitanje, treba li ta mladež, koju se podučava o glazbi, pjevati ili svirati (aktivno se baviti glazbom) ili ipak ne? Po njemu, mladež bi trebala aktivno sudjelovati u glazbi kako bi postali valjani prosuditelji umijeća same glazbe:
„…budući da poradi prosudbe trebaju sudjelovati i u izvedbi, zbog toga trebaju još dok su mladi sami izvoditi glazbu, kako bi, kad budu stariji, mogli prestati s izvedbom, te kako bi mogli prosuđivati lijepe (skladbe) i ispravno uživati u njima zbog nauka koji bijahu stekli u mladosti.“
-       Po njemu učenici ne moraju doći do stupnja savršenosti, već do onoga stupnja u kojima će uživati u glazbi. Što se tiče instrumenata, frule treba izbjegavati jer prijeći upotrebu riječi.
-       Zaključak svega toga jeste da se glazbom treba baviti zbog odgoja i pročišćenja tj. katarze i radi dosljedna življenja kao i zbog otpočinka nakon odmora.


ARISTOKSEN

Najznačajniji glazbeni teoretičar Antike. Zalagao se da se tonovi ljestvice procjenjuju podjednako apstraktnim matematičkim ratiom kao i empirijskim sluhom – temelj objektivnog i znanstvenog pristupa teoriji glazbe.
Iz djela „Harmonički elementi“:
-       Glazba ima dvije sposobnosti: SLUH s kojim prosuđujemo veličine intervala i INTELEKT s kojim kontempliramo o funkcijama tonova.
-       Znanost „HARMONIKA“ dijeli se na 7 dijelova:
·         Trajni i promjenjivi dijelovi unutar rodova (enharmonijski, kromatski…)
·         Intervali
·         Tonovi (njihov broj i sredstva poznavanja)
·         Sistemi
·         Tonovi u koje su sistemi smješteni s namjerom da tvore melodiju
·         Modulacija
·         Stvarno komponiranje melodije



BOECIJE
(kako glazba utječe na čovjekov duh)

Političar i posljednji veliki nekršćanski filozof Antike.

Iz djela „O određenju glazbe“:
-       Najotvoreniji put do ljudskog duha je uho!
-       Glazba je prema Boeciju bila kreposna kada ju se izvodilo jednostavnijim glazbalima (osvrt na Platona).
-       Da bi se sačuvale sve vrednote i glazbene vrline, glazba mora biti umjerena, jednostavna i muževna, a ne mekušna, divlja ili neprikladno složena. (osvrt na Platona).
-       Boecije također smatra da glazba opisuje karakter pojedinog naroda.
-       Smatra kako glazba utječe na ljudski duh i raspoloženje, pa se tako ljutitog čovjeka može smiriti određenom melodijom:
„…uvidjevši da je mladić, uzbuđen zvukom frigijskog načina, bio gluh na sva preklinjanja prijatelja da se suzdrži od zločina, (Pitagora) naredio je da promjene način i tako sveo mladićev bijes na stanje savršene mirnoće.“
·         Sličan primjer utjecaja glazbe na čovjeka je s mladićem koji je za vrijeme večere potegao mač na svoga prijatelja.
-       Tibija (sa zavrnutim krajem) – pogreb
-       Trublje – u duhu ratnika
„…glazba je do te mjere dio naše prirode da bez nje ne možemo čak i kad bismo to željeli.“



IZIDOR IZ SEVILLE

Crkveni pisac, učenjak i biskup u Sevilli.

Iz djela „Etimologije ili izvori“:
-       Po njemu je glazba vrsta modulacije sačinjena od tona i pjesme koja se naziva Muzika. Muzika izvire iz Muza koje ispituju snagu pjesama i promjenu glasa. Zvuk je utisak na osjet koji „odlazi“ u prošlost i utisnut je u pamćenje. Ukoliko ga čovjek ne zapamti, zvuci nestaju jer ne mogu biti zapisani.
-       Bez glazbe niti jedna disciplina ne može biti savršena.
-       Svemir je harmonija zvukovlja.
„Glazba pokreće osjećaje i mijenja emocije.“ (slično sa Boecijem!)
-       INSTRUMENTI:
·         Kitara – 7 žica, 7 razlika u zvukovlju; 7 dana u tjednu, nebesa odzvanjaju u 7 pokreta…
·         Psaltir – Hebreji upotrebljavali 10erostruni psaltir – 10 Božjih zapovjedi.
·         Lira – tako je nazvana zbog raznolikosti glasova.
·         Timpan
·         Cimbala – posude koje proizvode zvuk kada ih se međusobno udara.
·         Sistrum – izumiteljica je Isis, kraljica Egipćana, instrument je bio omiljen među ženama s obzirom da ga je žena i izumila.
·         Zvonce
·         Bubanj



GUIDO IZ AREZZA

Benediktinski redovnik, najveći glazbeni teoretičar srednjega vijeka. Otkrio notni sustav (crte, klučevi, solmizacija) i time proširio distribuciju glazbenog materijala.

Iz djela „Predgovor Antifonariju“
-       U svojem djelu Guido kritizira pjevače i učitelje pjevanja ponajviše antifona. Kritizira i postojanje mnogobrojnih Antifonara, gotovo onoliko koliko ima i crkava. Problem je razumjeti i otpjevati jedan antifonar, pa je stoga nezamislivo da se razumiju i otpjevaju svi antifonari (bez pomoći učitelja dotičnog antifonara). U to se vrijeme sve učilo napamet zbog nemogućnosti točnog zapisa nota. Guido je izumio notno crtovlje i ključeve koji su pomogli učenicima u pjevanju. Samim time, nisu morali više učiti napamet, i nije ima trebala učiteljeva pomoć u konstantnom isčitavanju novih antifonarija već su mogli primijeniti vještinu čitanja jednog antifonarija na drugi.


JOHANNES DE MURIS

Francuski glazbenik, teoretičar, matematičar i astronom. Značajna je ličnost za razvitak glazbene teorije 14-og stoljeća, a njegovi napisi tvore temelj ars nove.

Iz djela „Umjetnost nove glazbe“:
-       Vrijeme je mjera zvuka i pokreta.


JOHANNES TINCTORIS

Glazbenik i teoretičar, autor 12 tiskanih djela o glazbi. Otklanja se od pitagorejsko-boecijevske tradicije.

Iz djela „Knjiga o umjetnosti pokreta“:
-       Smatra kako se melodija i zvukovlje proizvodi samo ovozemaljskim instrumentima u suradnji s prirodom, dok se prije mislilo/zagovaralo kako su zvukovi u međusobnom suodnosu sa nebeskim tjelima.
-       S druge pak strane navodi kako u njegovo vrijeme ne postoji komad vrijedan slušanja od strane učenih ljudi, no kompozitori tih djela pa i izvođači npr. pjevači, doživljavaju uspjehe, kako navodi, vjerojatno zahvaljujući nekim nebeskim utjecajem.
-       Dunstablea, Binchoysa i Dufaya smatra izuzetnim kompozitorima koji mu služe kao uzor.



MATRIN LUTER

Njemački crkveni reformator, prvi prevoditelj Novoga zavjeta na njemački. Zadržao je glazbu u bogoslužju reformirane kršćanske crkve Zapada.

Iz djela „Wittemberška pjesmarica“
-       Smatra kako je glazba neophodna u bogoslužju jer po Bibliji se hvali Boga pjevanjem i sviranjem, himnama i zvukovima svih mogućih žičanih instrumenata; kao poseban običaj u bogoslužju bilo je pjevanje psalama.


GIOSEFFE ZARLINO

Najznačajniji je glazbeni teoretičar Zapada između Aristoksena i Rameaua. Odbacuje učenja srednjega vijeka i idealizira antiku i glazbu smatra u duhu renesansnog aristotelizma oponašanjem prirode. Promovirao je moderne teorije harmonije: trozvuk umjesto intervala, antitezu dura i mola, racionalnu zabranu upotrebe  paralelnih kvinti i oktava itd. Začetnik je ideje o autonomnosti glazbe.

Iz djela „Harmonički temelji“:
-       Raspravlja o temi unutar kompozicije. Tema je osnova kompozicije, na nju se nadograđuje harmonija, polifonija i ostale sastavnice glazbe. Tema može biti kompozitorova izmišljotina ili može biti posuđena iz drugih kompozicija (za naprimjer varijacije).


CLAUDIO MONTEVERDI

Djelovao je kao svirač viole, zatim kao maestro di cappella crkve sv. Marka u Veneciji. Uveo brojne novitete u glazbu: tremolo kod gudača, napisao operu…

Iz djela „Ratnički i ljubavni madrigali, Predgovor“
-       Tremolo opisuje kao srdžbu – tragao je za glazbenim izrazom srdžbe.


GEORG MUFFAT

Skladatelj i orguljaš. Posebno su značajna njegova svjedočanstva o estetici izvođenja ukrasa i sviranja gudačkih instrumenata.

Iz djela „Izabrana instrumentalna glazba“:
-       Priča o svojim instrumentalnim koncertima komponiranima u Italiji prilikom putovanja. Tamo je upoznao „novi“ stil preko A. Corellija koji mu je i približio talijanski duh komponiranja. Taj je talijanski duh i nove harmonije upotrijebio u svojim koncertima s time da napominje kako su ti koncerti neprimjereni za crkvene rituale iz razloga što sadrže neke plesne scene, arije i sl.