Pod nazivom „udar“ u klavirskoj tehnici označavamo postupke kojima proizvodimo tonove dodirujući tipke prstima. Tim postupcima tonovi dobivaju različitu dužinu ili kratkoću kao i ostale nijanse karakteristične za pojedinu vrstu udara.
Kod tehničke realizacije različitih vrsta udara od osnovne je važnosti:
- S koje VISINE kreće poluga prije udara i što se s njom događa nakon izvršenog čina.
- S kojom BRZINOM se vrši kretanje poluge prije i nakon udara.
- Koja je DULJINA izdržavanja tipke prstom!
Osim toga, na izvedbu utječu:
- Udio TEŽINE ruke ili količina pritiska
- Stupanj JAČINE u kojemu se ostvaruju tonski nizovi
- BRZINA slijeda tonova (tempo).
Prema općoj podjeli, vrste udara dijelimo na VEZANE i NEVEZANE načine, što odgovara legatu i staccatu kao dvjema krajnjim točkama između kojih se nalazi niz podvrsta ili prijelaznih načina. Svi oni čine bogatu paletu specifično klavirskih izražajnih mogućnosti.
LEGATO ili VEZANI NAČIN pripada najčešćim i najvažnijim vrstama udara iako ova vrsta najmanje leži prirodi klavira. Legato označava vezivanje tonova, a ostvaruju se na klaviru korektnim izdržavanjem udarene tipke do udara slijedeće. Tek nakon udara nove tipke, prst smije napustiti prijašnju tipku. Takvo spajanje tonova iziskuje da obje tipke vrlo malen dio vremena leže zajedno, čime se ti tonovi u našoj predodžbi „povezuju“ što ipak, radi kratkoće trajanja, nipošto ne zamućuje utisak čistog sviranja.
Kod tvorbe legata razlikujemo tehnički tri momenta:
1. UDAR – prijenos težine.
2. IZDRŽAVANJE tipke uz neprekinut oslon težine na udarenom prstu (tj. izdržavanje tipke do udara slijedeće uz nošenje težine što je i uvjet izdržavanja tipke!)
3. ODIZANJE ranije udarenog prsta.
Udarom novog tona, istovremeno se ostvaruje i prijenos težine s jednog prsta na drugi što je i najvažniji dio legata.
UDAR PRSTA (1)može uslijediti iz manje ili veće udaljenosti (visine) od tipke, što će imati određen utjecaj na zvukovni karakter legata. Najmanja moguća udaljenost s koje prst može proizvesti udar jest površina tipke, dok najveća udaljenost koju je razumno koristiti kod sviranja klavira iznosi cca 1cm iznad tipaka (kod vježbanja može i nešto više).
IZDRŽAVANJE TIPKE (2) najbitniji je dio legata i karakterističan je za ovu vrstu udara; po njemu legato i jest „legato“ tj. vezani način. Taj moment legata obavezuje prst na vršenje dviju radnji: na izdržavanje tipke do udara idućeg prsta, pri čemu u trajanju udara prst bez prestanka nosi težinu ruke. Zapravo je baš ovo nošenje težine uvjet izdržavanja tipke. Tek udarom idućeg prsta, koji prilikom udara preuzima istovremeno težinu ruke, razdužuje raniji prst i prelazi u treću fazu. Kretala se fraza u legatu u bilo kojem smjeru ili se zadržavala u užem tonskom okviru, težina ruke počiva neprekinuto na prstima prelazeći s jednoga na drugi od početnog tona pa sve do kraja. Oduzmemo li samo nešto od težine ruke u toku sviranja legata, odmah se ovaj pretvara u neki drugi način o čemu će se kasnije govoriti.
ODIZANJE PRSTA(3) nakon izvršene funkcije nastupa nakon što je slijedeći prst udario tipku i preuzeo težinu ruke. Nije bez važnosti vrši li se kretnja odizanja prsta nakon udara mirnim ili naglim pokretom: naglije odizanje svojstveno je nekim drugim načinima koji se udaljuju od legata.
a) NORMALNI LEGATO je onaj najčešći i najobičniji primjer legata, a koristimo ga ponajviše kod pasažne tehnike, etida, skala i sl. Za takav legato je potrebno svirati posve zaobljenim prstima koji udaraju iz ponešto uzdignuta stava (udaljenost oko 1cm iznad površine). Zahvaljujući višoj artikulaciji i zaobljenom obliku prsta koji zbog toga udara tipku na optimalnom udarnom mjestu, dobiva se briljantan karakter pasaže čiji tonovi zvuče jezgrovito, jasno i punije.
b) MELODIOZNI LEGATO primjenjuje se kad tonski nizovi ne smiju zvučati briljantno, već melodioznije. Prsti su ispruženiji, udaraju širom plohom jagodica, a udar se vrši neposredno s površine tipaka. Pošto je visoka artikulacija isključena zbog čistoće pasaža, treba posebnu brigu posvetiti korektnom odizanju prstiju. Sve ovo utječe na izražajnost tona, pa se primjenjuje na mjestima gdje ne treba dominirati bravura (npr. mnoge pasaže prvih stavaka Mozartovih koncerata).
c) LEGATISSIMO se ostvaruje prekomjernim izdržavanjem udarenih tonova. Odmah postaje jasno da se ne može primijeniti kod dijatonskih i kromatskih sljedova, već samo u dva slučaja:
· Kad se izvodi figuracija koja se sastoji iz akordičkih rastvorbi (kao prvi stavak Beethovenove klavirske sonate cis-mol op 27).
· Kad se izvodi figuracija koja u stvari sadrži dvoglasje.
Ako se ponekad naiđe na to da kompozitori propisuju legatissimo na mjestima gdje je očigledno njega nemoguće primijeniti, tada se obično radi o sugestiji autora da se nastoji svirati što je moguće više legato ali to nije obaveza.
d) O legatu kantilene bit će govora na drugom mjestu, jer njegova izvedba ne počiva isključivo na radu prstiju.
PRIJELAZNI NAČINI – PODVRSTE LEGATA
Dobivaju se modificiranjem dvaju faktora važnih za legato: REDUKCIJOM TEŽINE i IZDRŽAVANJA TIPKE. Smanjivanjem jednog ili oba momenta udaljujemo se od legata tvoreći podvrste legata ili prelazeći u nevezani način.
Kad prst ne sačekuje udar novog prsta, već napušta tipku tik prije nastupa novog udara, osjetit ćemo da u legatu nastupa jedna nova kvaliteta, iako možda još uhom nećemo primijetiti da vezanje više nije potpuno. U suvremenim instruktivnim izdanjima (npr. Casella) ta nova kvaliteta označava se oznakom POCO LEGATO ili MENO LEGATO (u izvornim izdanjima klasicizma i romantizma takve oznake nisu poznate). Kada prstom izdržavamo samo pola trajanja notnih vrijednosti, nevezanje se čuje vrlo upadljivo i dobivamo vrstu udara koju nazivamo NON LEGATO. Ovakav non legato isključivo se odnosi na tehniku prstiju i samo oni izvode prekide između notnih trajanja, a nipošto uz pomoć ručnog zgloba ili podlaktice. Naprotiv, non legato kojeg ostvarujemo iz podlaktice, bilo za jednostavne tonske nizove, dvohvate iz podlaktice, oktave ili akorde, spada drugamo (ovom vrstom udara često se služimo kod izvedbe klasične i barokne literature, npr. kod živih stavaka kao Gigue, Courrante, ponekad i preludija).
Tempo i dinamički stupanj također mogu utjecati na određenu vrstu udara. Ako je tempo brz i usto izdašno artikuliramo prstima, dobivamo način koji se zove ARTICOLATO, BRILLANTE ili CON BRAVURA; oba potonja kod brzih pasaža u jakom dinamičkom stupnju. Kod svih njih više se ne može govoriti o legatu.
