1. SLUŠNO PAMĆENJE
- Odnosi se na pamćenje tonova i njihovih kombinacija; ako nekoliko puta slušamo neki niz tonova, moći ćemo ga otpjevati ili odsvirati. To je način pamćenja djece u početnoj nastavi, što treba poticati, ali i osvijestiti i osmisliti niz. Slušno se pamćenje u biti svodi na zadavanje diktata u unutarnjem sluhu, pri čemu će njegovo ostvarivanje na instrumentu biti bolje u onih koji imaju čvršće izgrađene "suhoklavijaturne veze" i bolje znaju solfeggio.
- Da slušno pamćenje ne bi ostalo samo u području auditivnog (bez kontrole svijesti), od đaka se može tražiti da recitiraju imena tonova neke melodije, govoreći i njihovo trajanje i položaj u taktu. To će navesti svirača da auditivnu komponentu neutralizira i spoji je s motoričkim i svjesnim pamćenjem. Time se ujedno produbljuje i osvježuje nutarnji (mentalni) sluh.
2. MOTORIČKO PAMĆENJE
- Kod ovakvog izvođenja prsti sviraju potpuno automatski, a za to vrijeme svirač i ne mora misliti o glazbi koju svira. Premda svi pijanisti ovise o ovoj vrsti pamćenja, posebno izvodeći brze pasaže gdje nema vremena misliti o svakoj noti, ovakvo je pamćenje bez sumnje najnepouzdanije. Opasnost je u tome što sviranje nije pod svjesnom kontrolom (poznato je da je pouzdano samo ono što se zna bez klavira).
- Jedan mi je pijanst rekao da u svom učenju napamet primjenjuje samo takav način pamćenja, jer, budući da prstima dokazujemo svoje pamćenje, njima ga treba i ostaviti. Ipak mi je priznao da duboko u sebi osjeća stalan strah od memorijske pogreške. Njegovo je razmišljanje u neskladu s činjenicama da i prstima poticaj za sviranje dolazi iz mozga, pa bi svijest morala biti kontrolor izvođačkog procesa općenito.
Preuzeto iz:
OdgovoriIzbrišiJAKŠA ZLATAR, TONOVI, ZAGREB