METODE INTONACIJE

Guido Aretinski i nastanak solmizacije

Srednjovjekovno zapisivanje u neumama:

- Visina tona je bila neprecizna – neume su mogle ukazati samo na dizanje i spuštanje glasa.

- Jedini način učenja novog napjeva bilo je učenje po sluhu.

- Nije postojala mogućnost samostalnog učenja napjeva.

„Vaši učitelji mogu pustiti učenike da sto godina pjevaju dan i noć i oni neće bez poduke moći izvesti niti jednu jedinu antifonu!“

Guido Aretinski

- Jedan je od najvećih muzičkih pedagoga svih vremena.

- 1. Pronašao je notne crte:

Ø U početku je uveo samo dvije crte – crvenu za označavanje tona „f“ i žutu za označavanje tona „c“.

Ø Kasnije dodaje još dvije crte → temelj razvoju notnog pisma.

- 2. Pronalazak solmizacije:

Ø Himna Svetome Ivanu Pavla Đakona iz 8.st. → svaki polustih počinje za ton više!

Ø Sa svojim karakterističnim slogovima „ut, re, mi, fa, sol, la“ – uporište za tonove „c, d, e, f, g, a“.

- Guidova ruka

Ø Zorno sredstvo za predočavanje tonskog sistema.

Bartolomeo Ramis de Pareia

- U djelu „da musica tractatus“ ukazao na nedostatke heksakordalnog sistema i umjesto šest Guidovih slogova uvodi osam:

Psal-li-tur per vo-ces is-tas.

- Slogovi „tur-per“ predstavljaju polustepene, a „psal-tas“ interval oktave.

Anzelmo iz Flandrije

- Pridružio Guidovu heksakordu slogove „si“ i „ho“.

- Tako je nastao niz: ut, re, mi, fa, sol, la, si, ho.

Hubert Waelrant

- Oktavu je nazvao istim imenom!

- Ut, re, mi, fa, sol, la, si, ut.

Kasnije, u drugoj polovici 17.st. slog „ut“ zamijenjen je slogom „do“ jer slog „ut“ nije prikladan za pjevanje. Tu promjenu izvršio je Otto Gibelius.

Solmizacija postaje niz apsolutnih oznaka za tonove – imena tonova po klavirskim tipkama tj. po odgovarajućim otvorima na puhačkim instrumentima → c, d, e, f, g, a, h, c.

Jedan solmizacijski slog označava dva – tri tona, ali i tonaliteta : C-dur, Cis-dur i Ces-dur će se izgovarati kao „do, re, mi, fa, sol, la , si, do“ - pjevanje i mišljenje se podudara samo u slučaju C-dura; pri pojavi alteracije pjevač to rješava misaonim „uzimanjem u obzir“. Bilo je pokušaja da se uvedu slogovi za povišene i snižene tonove kako bi svaki ton imao svoje ime ali to nije prihvaćeno.

Metoda tonik-solfa

Sarah Ann Glover

- Cilj pojednostavljanja učenja pjevanja crkvenih pjesama.

- Uvela je solmizacijske slogove u relativnom značenju pri čemu su se u zapisivanju upotrebljavali samo konsonanti (slovčana notacija).

- Metoda je postala poznata kada ju je župnik dr John Curwen razradio i objavio u priručniku „pjevanje za škole i društva“.

- Metoda se ne koristi notama već samo solmizacijom. To je relativna metoda sa solmizacijskim slogovima „do, re, mi, fa, so, la, ti, do“ koja označavaju bilo koju dur-ljestvicu.

- „Sol“ je pretvoren u „so“ kako bi svi slogovi bili jednaki s obzirom na broj glasova, ali i zbog olakšanog izgovora slijeda „sol, la“ budući da „sol“ završava istom konsonantom kojim završava „sol“. Sedmi stupanj „si“ je zamijenjen slogom „ti“ kako bi se izbjegli nesporazumi kod alteracija („si“ je povišeni „so“).

- Alterirani povišeni tonovi su: do=di, re=ri, fa=fi, so=si, la=li; a sniženi: ti=tu, la=lu, mi=mu, re=ru („so“ se ne snižava već se povisuje „fa“.

- Ritmičke oznake:

Slične francuskoj brojčanoj metodi.

Jedan solmizacijski znak je jedna doba. Produženje dobe označava se crticom pokraj odgovarajuće dobe, a više slogova na jednu dobu crtom iznad slogova.

Uzdignuto slovo označava funkciju tona u polaznom tonalitetu, dok slovo u ravnini s ostalima označava funkciju koju slog ima u novom tonalitetu.

- Protivnici te metode bili su profesionalni glazbenici koji su se bojali za budućnost glazbe budući da u ovoj metodi nije predviđen prijelaz na notno pismo.

Metoda Tonika-Do

- Naziv za način rada na svladavanju intonacije koji je u Njemačkoj razvila Agnes Hundoegger.

- Iz tonik-solfa metode preuzela je solmizacijske slogove i Curwenovu fonomimiku. Razlikuje se od metode tonike-solfa po tome što metoda Tonika-Do predviđa prijelaz na normalno notno pismo.

- Kritika Požgaja: S obzirom da će „do“ uvijek biti tonika u dur-tonalitetu (odnosno prvi stupanj dur ljestvice), a „la“ tonika mola (odnosno prvi stupanj mol ljestvice) nelogičan je naziv ove metode „Tonika-Do“. Ta bi se metoda trebala nazvati metoda „Tonika-Do,la“.

- Ova se metoda koristi fonomimikom, modulatorima, slovčanom notacijom, do-ključem, ritmičkim tabelama, relativnom i „normalnom“ notacijom…

- Alteracije se rješavaju slično kao i u metodi tonik-solfa → uzlazno: do, di, re, ri, mi, fa, fi, so, si, la, li, ti, do; silazno: do, ti, tu, la, lu, so, su, fa, mi, mu, re, ru, do.

- Kod modulacija slično kao i u metodi tonik-solfa → ton na kojem se odvija prijelaz, s obzirom da je promijenio funkciju, mijenja i solmizacijsko ime.

Metoda tonskih riječi C.Eitza

Carl Eitz

- Izradio metodu tonskih riječi.

- Ova metoda nije stvorena kako bi postala metodom intonacije već je stvorena da bi otklonila nelogičnosti sistema imenovanja tonova abecedom i solmizacijom.

- Njegova kritika:

Glavni nedostatak abecede leži u tome što se tonovi C-dura (c, d, e, f, g, a, h) smatraju osnovom sistema, a tonovi cis, dis, ces, des,… izvedenima → C-dur se ni po čemu ne razlikuje od ostalih dur-tonaliteta.

Pogrešno je promatranje tonova „izvedenica“ – npr. ton „fis“ kažemo da je povišeni ton „f“, ali u G-duru on je sedmi stupanj i on nema ništa sa tonom „f“. Identična je situacija i sa svim ostalim izvedenim tonovima.

- Izradio je sistem imenovanja tonova, sistem tonskih riječi – tzv. Tonwort metodu. Po toj metodi tonovi se imenuju:

- Pri izboru tonskih riječi Eitz se rukovodio određenim lingvističkim osobitostima njemačkog jezika. S obzirom na izbor konsonanata i vokala, sistem se odlikuje visokom logičnošću.

- Konkretan primjer na nekim ljestvicama:

- Tonske riječi imaju mogućnost ukazivanja na enharmoničnost jer enharmonijski tonovi imaju isti konsonant, npr. ges i fis se imenuju kao pu i pa (zajednički konsonant im je „p“).

- Isti vokali ukazuju na polustepenske razmake, a isti konsonanti na enharmoničnost → sistem „točno izražava stvarne muzičke odnose“.

- Nedostatak metode:

Postoje situacije u kojima npr. ton fis jest izveden iz tona „f“ → slučaj alteriranih tonova.

Eitzov sistem alterirane tonove tretira kao vođice u odgovarajućim tonalitetima. Eitz je alterirane tonove shvaćao kao različite stupnjeve a ne kao različite pozicije istoga stupnja.

Jale – R. Munnicha

Richard Munnich

- Jale – naziv za metodu svladavanja intonacije i ritma. Sadrži posebne tonske slogove sazdane na Eitz-ovim principima (isti vokal za polustepen), zatim poseban sistem metroritmičkih slogova i sistem fonomimičkih znakova (ponešto drukčijih s usporedbom sa metodom tonik-solfa).

- Slogovi su izabrani prema lingvističkim karakteristikama pojedinih glasova i prema zahtjevu da se istim vokalom ukaže na dijatonski polustepen:

JA LE MI NI RO SU WA JA

- Vokali se pojavljuju abecednim redom: a, e, i, o, u.

- Cijeli niz (s alteracijama) izgleda ovako:

- Niz se lako nauči i shvati zahvaljujući konsekventnosti u izboru glasova. Prvo se svladava jedan opći dur-tonalitet – relativno – a prijelaz na apsolutnu notaciju neće biti problem. U ovoj se metodi koristi j-kljuć.

- Mol se obrađuje kao paralela dura.

Kodalyjeva metoda

- Konsekventno razrađena metoda relativne intonacije.

- Polazište: Anhemitonska pentatonika → melodijski sklopovi u pentatonskom sistemu su vrlo jednostavni i jasni (nema smanjenih niti povećanih intervala, niti polustepena).

„Najveći problem u intonaciji je polustepen… pentatonske melodije su interesantne i raznolike… a mogu se pjevati savršenom jasnoćom. Kada dijete nauči da se kreće unutar tog sistema uvođenje polustepena više neće biti tako teško.“

- Način rada ne razlikuje se od onog u metodi tonika-do što podrazumijeva korištenje: relativne notacije (do-ključ), fonomimike, govorenih trajanja i sl.

- Solmizacijski slogovi: „do, re, mi, fa, so, la, ti“ u relativnom smislu.

- Alteracije se označavaju slogovima: „di, ri, fi, si, li“ za povišenje i „ra, mo, lo, ta“ za sniženje. Peti stupanj se ne snizuje već se povisuje četvrti.

- Fonomimika – znakovi su preuzeti iz metode tonik-solfa.

- Kodalyjev pristup je razrađena metoda tonika-do.

Metode apsolutne intonacije

- Metode apsolutne intonacije odbacuju relativno imenovanje tonova, a intonacijske probleme rješavaju svladavanjem intervala bez obzira na funkcije koje pojedini tonovi imaju unutar tonaliteta.

- U apsolutnu metodu spada i metoda Tonwort Carla Eitz-a.

- Zbog činjenice da se radi o svladavanju intervala taj se pristup često naziva intervalskom metodom.

- U ovoj se metodi radi o shvaćanju tonova onako kako su napisani – o apsolutnom shvaćanju.

- Polazna osnova apsolutnih metoda čini ljestvica ili neki njen dio – trikord, tetrakort, pentakord, heksakord. Učenici prvo svladavaju sekunde, pa terce, kvarte… Veći intervali se uvježbavaju uz pomoć tonova koji se mogu umetnuti između graničnih tonova konkretnog intervala.

- Često se koriste sekvencirani melodijski pomaci (opasnost od mehaničkog pjevanja):

- Za osamostaljivanje intervala tj. uvježbavanju intervala izvan konteksta vježbi mogu poslužiti neki lakši intervalski pomaci, npr. kvinta se u početku može intonirati kao dio dur ili mol trozvuka u kojem će se terca isprva pjevati glasno, a kasnije će se samo zamišljati:

1. Do – mi – sol

2. Do – o – sol

3. Do (mi) sol

- Naročito je potrebno da se dobro ovlada oktavama jer one značajno olakšavaju pjevanje nekih drugih intervala poput seksti ili septima.

- Posebno olakšanje za svladavanje intervala predstavljaju pjesme ili muzički primjeri u kojima se takav interval može pronaći:

„Dobro je svaki novi interval uvesti pjevanjem karakteristične popijevke koja počinje tim intervalom.“

- Rad na intonaciji po apsolutnoj metodi se izvodi odmah na crtovlju i na notama kao stvarnim znakovima; učenju apsolutne metode prethodi teorijsko upoznavanje s ritmom, mjerom, crtovljem, notama…

- Vježbanje intonacije po apsolutnoj metodi se vrši tako da učenici gledajući u notni tekst ponavljaju ono što im pjeva ili svira na klaviru nastavnik – apstraktna metoa. Konkretizacija postupka:

- Konkretna metoda – izgovaranju apstraktnih solmizacijskih slogova prethodila konkretna dječja pjesmica.

- Karakteristika apsolutne metode – klavir kao stalno pomagalo u postavljanju i kontroli intonacije.

Funkcionalna metoda M.A.Vasiljevića

- Ova se metoda ne razlikuje od metode tonika-do.

- Solmizacijski slogovi: „do, re, mi, fa, sol, la, si“

- Kritika metodi: Cijela prva godina se bazira na tonalitetu C-dura – nefunkcionalnost.

- Uspostava i učvršćivanje tonske predodžbe – izabiranje odgovarajuće pjesme koja će poslužiti kao model → kao i u Guidovu slučaju samo što je u ovoj metodi za svaki stupanj predviđen novi napjev.

- Pjesme su većinom narodne – zato se ova metoda naziva i „narodna funkcionalna metoda“.

- Jedna od pjesama – modela je Majski pozdrav Miloja Milojevića kojoj je svrha da odigra ulogu identičnu onoj koju je odigrala Himna Sv. Ivanu:

Funkcionalna metoda Elly Bašić

Funkcionalna metoda Elly Bašić

- Metoda je relativne intonacije u kojoj se polazi od „principijelnog gledišta da se osvještavanje osjećaja tonaliteta, može osnivati samo na muzičko – psihološkoj logici funkcija stupnjeva…“

- Obrada i osvještavanje odnosa unutar jednog općeg dur i mol tonaliteta.

- Novina: dur i mol tonaliteti se obrađuju kao istoimeni tonaliteti, a ne kao paralelni → tu je princip tonika-do dosljedno proveden.

„Nasuprot uobičajenom zaobilaženju problema mol tonaliteta, organski, logično suprotstavljanje tih dvaju – podjednako važnih fenomena – omogućuje daleko lakše svladavanje većeg gradiva u godini. U istom vremenskom rasponu, u kojem je nastava dosada svladala samo osnovni dur-tonalitet (C-dur), funkcionalna metoda – s manje napora i više preciznosti omogućava usvajanje principa dura i mola.“

Elly Bašić

- Svojoj je metodi prilagodila solmizacijske slogove:

DUR	Do	Re	Ma	Fu	So	Le	Ti	Do
MOL prirodni	Do	Re	Nja	Fu	So	Lje	Te	Do
MOL harmonijski	Do	Re	Nja	Fu	So	Lje	Ti	Do
MOL melodijski	Do	Re	Nja	Fu	So	Le	Ti	Do
DORSKA	Do	Re	Nja	Fu	So	Le	Te	Do
FRIGIJSKA	Do	Ru	Nja	Fu	So	Lje	Te	Do

LIDIJSKA	Do	Re	Ma	Fi	So	Le	Ti	Do
MIKSOLIDIJSKA	Do	Re	Ma	Fu	So	Le	Te	Do

- Svi modusi kao i dur i istoimeni mol svedeni su na jednu toniku.

- Karakteristike funkcionalne metode:

U prvoj se godini radi u okviru C-dura i c-mola

Rano se ukazuje na relativnost mjere

Otklanja se klavirska pratnja pri pjevanju čime se teži čistoći netemperiranog pjevanja