MUZIČKA PERCEPCIJA

- Čovjek ne posjeduje sposobnost prepoznavanja apsolutne visine tona. Većina ljudi određuje visine tonova relativno.

- Relativni sluh:

Slušalac na osnovi poznavanja visine jednoga tona – referentične točke – može odrediti po volji visinu svakog drugog tona.

U stanju smo prepoznati interval tj. odnos među tonovima → apsolutna visina nije važna; jedan interval, akord ili muzički motiv opaža se kao identičan bio on izveden na toj ili bilo kojoj drugoj apsolutnoj visini.

Motiv:

Može se napisati i izvesti i ovako:

Sposobnost pamćenja i prepoznavanja odnosa među tonovima posjeduje svaki muzikalan čovjek.

Mogućnost transpozicije, visinskog premještanja muzike bez gubitka identiteta.

Zahvaljujući funkciji stupnjeva koje kao pojmove usvajamo s usvajanjem ljestvice, mi smo u stanju svaki interval, trozvuk ili motiv točno odrediti unutar tonaliteta (pod uvjetom da znamo točnu intonaciju!).

Intervale, trozvuke, motive u toku slušanja ne procjenjujemo potpuno nezavisno od njihove funkcije, npr.:

Ovaj motiv možemo protumačiti na nekoliko načina. Jedan od njih je da ga čujemo u okviru F-dura (gornji tetrakord), a možemo ga čuti i u okviru C-dura (donji tetrakord) ukoliko se motiv uklopi u odgovarajući muzički kontekst.

Razlog tome što smo taj motiv čuli u F-duru leži u gestaltističkom načelu percepcije. Prema gestalt – psihologiji psihičke su pojave nepodijeljene, organizirane cjeline koje kao cjeline imaju naročita svojstva. Melodija ima osobine cjeline a ne sume.

„Ne čini ton muziku, već muzika čini ton.“

Transponibilnost u muzičkom smislu znači slobodno premještanje gestalta po visinskoj dimenziji u različitim tonalitetima.

Ovaj motiv shvaćen u C-duru ne bi činio „dobru formu“ jer nije dovoljno stabilan (princip zatvorenosti) s obzirom da je u svojem toku došao do subdominante! U F-duru udovoljava zahtjevu „dobre forme“ i zakonu zatvorenosti pa se zato tako i shvaća.

Efekt završenosti – tendencija da se intervali jednoznačno tonalno shvate i solmiziraju.

Percepcija muzike – proces organizacije muzičkog materijala na način koji se može opisati gestalt – principima u percepciji.

Muzička percepcija i metode intonacije

- Postoje dvije kategorije metoda:

Kategorija relativne intonacije

Nastoji postići da učenici dožive i usvoje funkcije koje se nalaze unutar ljestvice odnosno tonaliteta.

Kategorija apsolutne intonacije

- Funkcionalne metode:

Termin je neopravdan jer podrazumijeva postojanje nefunkcionalnih metoda, a takve metode ne postoje.

Pojam „funkcionalno“ može se vezati i uz funkcije stupnjeva unutar nekog tonaliteta – tu govorimo o toničkoj, subdominantnoj i dominantnoj funkciji.

- Funkcija

Je odnos, u muzici se može manifestirati kao odnos pojedinog elementa prema cjelini (funkcija T, SD, D itd.) ili kao odnos pojedinog elementa prema drugom pojedinom elementu s obzirom ili bez obzira na cjelinu.

- Zahtjev za aktivnom suradnjom djeteta je univerzalni pedagoški zahtjev dignut u rang didaktičkog principa – na tome se temelji svaka metoda!

- INTERVALSKE METODE

Težnja da se ovlada pjevanjem svih intervala bez obzira na tonalitet.

Čista intervalska metoda ne postoji jer su u metodama apsolutne intonacije uvijek prisutni i tonaliteti a ne samo intervali, a u metodama relativne intonacije intervali samo se radi o tome je li riječ o intervalima s obzirom ili bez obzira na tonalitet.

Metode koje ne koriste relativno već apsolutno imenovanje tonova.

- Pregled metoda intonacije:

METODE RELATIVNE INTONACIJE	METODE APSOLUTNE INTONACIJE
Brojčane metode	Romanski način upotrebe solmizacije
Metoda tonik-solfa	Abecediranje Tonwort C.Eitza
Metoda tonika-do
Jale
Kodaly metoda
Funkcionalna metoda M. Vasiljevića
Funkcionalna metoda Elly Bašić

- Ovim dvjema kategorijama možemo pridodati i treću kategoriju KOMBINIRANIH metoda – pristup u kojem je prisutno i relativno i apsolutno tretiranje tonova.

Upotreba dvaju pristupa

- Metode relativne intonacije

Učenici najprije ovladavaju intervalskim i drugim odnosima među stupnjevima jednog općeg tonaliteta (dur-tonalitet se treba usvojiti kao pojam!) → relativno imenovanje tonova tj. imenovanje koje služi označavanju stupnjeva a ne tonova u apsolutnom značenju.

Intervali izgrađeni na različitim stupnjevima imaju i različite funkcije.

Postupak DEDUKCIJE – poznavajući opće učenik shvaća i pojedinačno jer je sadržano u općem (od općeg prema pojedinačnome).

Formiranje slušnih pojmova po relativnim metodama je deduktivno, a po apsolutnim induktivno.

Primjer usvajanja velike terce:

V3 do-mi usvajamo kao pojam

Raspolažući auditivnim pojmom velike terce u stanju smo je primijeniti na prvi stupanj D, Es, E, F ili bilo kojeg drugog dura.

Relativno stupanjsko shvaćanje tonskih odnosa predstavlja svođenje velikog mnoštva pojedinačnih slučajeva na jedan relativno ograničen broj pojmova.

Relativne metode u tom slučaju olakšavaju proces svladavanja intonacije jer je velik broj mogućih intonativnih problema sveden na mali broj kategorija.

Stupanjski karakter pojedinih tonova, intervala, akorada… ima dvojno obilježje, npr. V3 do-mi je velika terca na prvom stupanju C-dura, ali može biti i velika terca na trećem stupanju a-mola.

U atonalnoj muzici – rušenje gotovo svega što je metodom relativne intonacije uspostavljeno: osjećaj za tonalitet, stupanjsko shvaćanje tonova, gestalt-stav; zahtjeva pristup temeljen na odnosu dvaju tonova odnosno na intervalu → poteškoća u svladavanju intonacije!

- U primjeru:

Pjevač se oslanja isključivo na tonalitet; osoba odgojena relativnom metodom neće biti niti svjesna da se tu radi o intervalima.

- U primjeru:

Osoba će se isključivo bazirati na intervale jer nema drugog odnosa osim intervalskog! Pretežno u ovakvim atonalitetnim primjerima učenik pokušava svoju tonalitetnu usmjerenost projicirati i na ovakav muzički tekst. Ukoliko mu to ne uspijeva, gubi orijentaciju i pjevanje postaje nesigurno ili je pjevanje u potpunosti onemogućeno.

- Metode apsolutne intonacije

Ovdje se polazi od pojedinačnom prema općem (od pojedinih velikih terci doći će se do pojma velike terce) → takav postupak nazivamo INDUKCIJOM.

Izbjegava se stupanjsko shvaćanje tonova i intervala → velika terca c-e nije reprezent nikakve druge velike terce; ta je velika terca oslobođena od svake funkcionalnosti.

Ne vode stvaranju čvrstih asocijativnih veza između slogova i stupnjeva.

- Francusko – talijanski način

Ne dopušta stvaranje asocijacija.

Niti jedan ton nema svoje vlastito ime koje bi bilo samo njegovo.

Intervali se predočavaju kao zvučni razmaci bez pomoći bilo kakvog vanjskog imena.

Solmizacijski slogovi su neutralni i oni samo olakšavaju izgovor u pjevanju.

Učenik jedno misli a drugo izgovara – time se direktno sprečava stvaranje asocijacija između tonova i solmizacijskih imena.

- Romanska solmizacija

Učenici su misaono vrlo aktivni jer svaki interval treba otpjevati sa sviješću o tome da se radi o velikoj sekundi, maloj terci… → šablonski primjeri su jedva mogući!

- Proces učenja u apsolutnim metodama

Polazište je u notnom zapisu u apsolutnom smislu.

Proces započinje slikom note i njenim imenom, slijedi zvučna slika a nakon toga vokalna realizacija učenika.

Zvučna predodžba tu nastaje kao rezultat mehaničkog pjevanja s lista.

- Proces učenja u relativnim metodama

Polazište je zvučna slika.

Ta se slika imenuje a tek onda zapisuje.