Proces stjecanja glazbene pismenosti može se promatrati kao proces učenja glazbenog jezika. Usporedba glazbe s jezikom s pedagoškog je gledišta vrlo plodonosna utoliko što nam otkriva način na koji se glazba uči. Ako glazba funkcionira kao jezik, onda se i uči kao jezik.
- Solfeggio u općeobrazovnoj školi je zapravo učenje glazbenog jezika.
- Odnos glazbe i jezika može se promatrati s dva aspekta: analogija (sličnost) između glazbe i jezika, te kao odnosa glazbe i uglazbljenog teksta.
- Osnovna osobina verbalnoga, diskurzivnog jezika je njegova dvostruka artikulacija:
Prvom artikulacijskom razinom označavamo znakove i pravila njihova strukturiranja. Druga razina artikulacije je semantička.- Po toj dvostrukoj artikulaciji verbalni se jezik razlikuje od nekog koda koji je artikuliran semantički ili od glazbe koja je artikulirana strukturno.
- Diskurzivni je jezik sustav znakova kojim se prenose obavijesti. Znak je riječ, značenje je pojam nezavisan od konkretnog jezika, denotat (objekt) je konkretan predmet nezavisan od savakg jezika. Ovaj trijadni odnos znaka, značenja i označenog obično se prikazuje Ogden Richardsovim trokutom:
- Neverbalni kodovi su isključivo semantičkoga karaktera. Dok govorni znakovi ukazuju na neko izvanjezično stanje stvari, neverbalni kodovi ukazuju na afektivnu stranu iskaza.
- Govorimo o dva tipa znakova:
Znakovi objektivne razumljivosti Znakovima ekspresivnosti- Naročita značajka jezika je pojava informacijskog preobilja ili redundancije. Redundancija nam u jeziku omogućava da predviđamo, anticipiramo. Ona ujedno i smanjuje vjerojatnost pogrešnoga (spo)razumijevanja.
- Pitanjem načina stjecanja jezičnoga umijeća najprije su se bavili psiholozi. Sada se tim pitanjem bavi nova disciplina – psiholingvistika.
- Bihevioristička psihologija – pojedine riječi uče se metodom uvjetovanja, rečenice i fraze uče se napamet.
- Gluho dijete ne može naučiti govoriti ni onda kada mu je govorni aparat fizički i fiziološki sasvim ispravan.
Glazbeni jezik?
- Sintagma „glazbeni jezik“ najčešće se upotrebljava kao metafora.
- J.Mattheson
govori o glazbi kao govoru zvuka. On je gledao glazbu i u antologiji s govornom sintaksom ukazujući i na njen sintaktički karakter.- E.Hanslick
Ukazuje na to da glazba ima jednu imanentnu glazbenu logiku.„U glazbi ima smisla i slijeda, ali muzikalnog; ona je jezik kojim govorimo i razumijemo ali ga ne možemo prevesti.“
Osnovna razlika između jezika i glazbe leži u tome što jezik služi za izražavanje nečega stranog tome sredstvu, a u glazbi ton nastupa kao sredstvo koje je ujedno i svrha.- H.Riemann
Govori o glazbenoj gramatici i sintaksi, oslanjajući se pritom na imanentnu logiku harmonijskih sljedova. Smatra harmoniju glazbenom sintaksom pa govori o harmonijskom značenju tona.- A.Schonberg
Klasična je glazba obilježena simetrijom, pravilnošću, ponavljanjem i jednostavnom harmonijom.„Jednoličnost, pravilnost, subdivizija, simetrija, ponavljanje, jedinstvo, odnosi u ritmu i harmoniji, pa čak i logičnost – ni jedan od tih elemenata ne stvara ljepotu, pa čak joj i ne pridonosi. Ali svi oni pridonose organizaciji koja glazbeno djelo čini shvatljivim.“
- Sličnost glazbe s jezikom na strukturnome je planu toliko očigledna da je doista ne treba dokazivati.
- U glazbi postoji neki sustav gramatičkih pravila iz kojega intuitivno zaključujemo je li neki glazbeni tok „gramatički“ ispravan ili je neispravan.
- Tonalni kod je odlučujući faktor onoga što se zove tonalitet ili osjećaj za tonalitet. Upravo je tonalitet ono što čini osnovu glazbene sintakse. Jezične osobine mogu se pripisati samo tonalnoj glazbi.
- Redundancija ili informacijsko obilje postoji i u glazbi. Kao što u jeziku možemo predviđati nastavak započetog i prekinutog iskaza, tako to možemo činiti i u glazbi. Porastom harmonijskog, polifonijskog, ritamskog i drugog bogatstva opada glazbena redundancija, a raste njena informacijska vrijednost.
- Kao što je jezična redundancija prirodno stanje jezika tako je redundancija prirodno stanje glazbe. Bez redundancije ne bi bilo moguće shvaćati glazbu, učiti je niti uživati u njoj.
- Napuštanjem tonaliteta glazba se odrekla svoje sintakse.
Glazba kao komunikacijski znak?
- Glazba funkcionira kao jezik na strukturnome planu.
- Uvođenje pojma „značenja“ umjesto „sadržaja“ trebalo je iz spekulativne estetike dovesti do analitičkog načina razmišljanja.
- Za razliku od jezika, estetski fenomeni nemaju semantičko utemeljenje. Glazba je asemantička. Ona nema mogućnosti označavanja, ali to ne znači da je bez značenja.
„Kada ne bi imala značenje, nitko je ne bi slušao!“
- Značenje se ne mora temeljiti na predmetu ili ideji koja stoji izvan znaka. Glazba ima glazbeno značenje. Ona uvijek nešto znači, premda gotovo nikada ništa ne označuje.
- Glazba nije nositelj poruke, ona je sama poruka.
- Nositelji značenja u glazbi su visina, boja, melodija, harmonija, ritamski gestalti.
- Glazbeni motiv – je jedan od asemantičnih znakova. Znamo njegovu funkciju, određujemo njegovo značenje bez potrage za nečim što bi on mogao zastupati.
- U jeziku znak ukazuje na izvanjezičnu stvarnost i to uglavnom jednoznačno. Ovdje glazbeni znak ukazuje na neki glazbeni odnos koji ne leži izvan glazbe i nije jednoznačan nego je određen kontekstom (shvaćanje akorda c-e-g). Glazbeno značenje nije analogno značenju riječi kao označitelja izvanjezične stvarnosti već je analogno funkciji riječi.
- U glazbenoj komunikaciji nema razmjene informacija već postoji samo jednosmjeran komunikacijski tok.
- Slušanje govora drugih je važan element u učenju verbalnoga jezika; Slušanje u učenju glazbenog jezika je još važnije jer se artikulira isključivo zvučno što s diskurzivnim jezikom nije slučaj.
- Glazbeni pojmovi postoje samo kao zvučni pojmovi i oni u svijest ne mogu biti uneseni nikako drugačije nego sluhom.
- Najveći dio „tajne“ neuspjeha u nastavi solfeggia jeste u zapostavljanju sustavnog rada na slušnom usvajanju glazbenih pojmova koji se usvajaju različitim tehnikama glazbenog diktata.
- Glazbeni se pojmovi ne mogu usvajati kao izolirane jedinice, nego kao sastavnice gramatičko-semantičkog konteksta, a to je TONALITET.
- Svrha vježbanja intervala:
Oslobađanje od tonaliteta Oslobađanje od glazbene sintakse (priprema za atonalnu glazbu)- Guidov postupak učenja – na glazbu je prenio sintaksu jedne pjesme i tako je učenje glazbe učinio procesom učenja jezika.
- Glazba nije jezik već je glazbeni jezik sustav znakova kojima imenujemo glazbene pojmove te sustav pravila međusobnog povezivanja i sređivanja pojmova. Jezikom u glazbi možemo smatrati sve ono što nazivamo glazbenom teorijom.
Metode intonacije
- U apsolutnoj metodi intonacije npr. za čistu kvartu imamo dvadesetak sinonima, dok ih u relativnoj metodi ima samo šest.
- Relativne metode su lakše stoga što imaju manje sinonima.
- Relativne metode su lakše iz dva razloga:
Velik broj sinonima svode na manji broj Počivaju na činjenici relativnog sluha- Relativnost je nužnost glazbe i glazbenog jezika kao što je to slučaj i u diskurzivnome jeziku.
- Da čovjek nema sposobnosti uočavanja (stvaranja pojmova) morao bi pamtiti toliko pojedinačnih činjenica da bi to nadilazilo njegov mentalni kapacitet.
- Ono što se u Francuskoj metodi postiže apsolutnom solmizacijom kod nas se to može postići abecedom.
- U ranoj fazi učenja solfeggia neće biti nikakvih problema ako se uče dva jezika: relativna solmizacija i abeceda (odgovor na francusku metodu!).
Nema komentara:
Objavi komentar